Dobro je znati

Prvo bih želio još jednom istaknuti da je moja primarna želja i namjera bila da otvaranjem ovog bloga svi zajedno učinimo što više ne bi li pomogli onima koji se još nisu dovoljno upoznali sa specifičnostima indiga ili pak još važnije i teže sa problemima koje indigo proživljava pri tranziciji u oktarin ili kristal, što je prilično teško i bolno, što znam iz vlastitog iskustva. Indiga je na Zemlji sve više, a o razlozima za to ne treba posebno ni govoriti, slušamo ih i čitamo o njima svakodnevno. Moja je želja da ovdje prenosimo svoja iskustva i da učimo jedni o drugima i sami o sebi, nadam se da ćemo biti uspješni u tome. A sad nova priča:

Na početku lijep pozdrav!!!
Ne znam otkud bih počela svoju priču jer toliko toga ima u mojoj glavi da trebam te kockice posložit u jednu cjelinu
eto mogu reći da sam jako sretna što sam saznala za indigo djecu…prvenstveno zbog toga jer sam u jednom trenutku sumnjala u svoj zdrav razum
i pomišljala da nešto nije u redu sa mnom…ali kad sam našla naziv za ono što ja jesam pao mi je kamen sa srca jer sam uvidjela da ja nisam luda
i da sve što mi se dešava ima racionalno objašnjenje…
Pa eto da počnem sa pričom…
Od kad znam za sebe osjećam tuđu bol…ali ne da se mogu suosjećat sa nečijom nevoljom,nego kao da ja prolazim sve to sa svim osjećajima i boli koje ta osoba osjeća
i mogu reći da mi to iscrpi puno energije…(zbog toga ja ni ne gledam tv…čak ni takve filmove ne gledam …tako da jedino što gledam su crtići i dokumentarci koji me zanimaju naravno )
Imala sam dosta težak život pogotovo za djevojku…u principu sama sam odgojila sebe…
Nailazila sam na nerazumjevanje okoline …roditelja..itd..
Ali ja zato imam razumjevanja zašto se sve to dešava..
Pa ću zato početi sa svojim roditeljima…
Otišla sam od njih sa 18….a razlog tome je što mi je bio potreban moj mir…a moji roditelji ni dan danas me ne poznaju….ali ja im to ne zamjeram!
Moj tata je odrastao na selu u primitivnoj okolini…svog oca nikad nije vidio a majka je morala radit cijeli dan tako da ni ona mu nije dala neki odgoj…bio je po domovima
tako da on nije imao odgoj pa ga nije niti mogao dati meni…
Moja majka je rođena kao nedonošće i slabije joj se razvijao mozak…išla je u posebnu školu i sad zamislite taj spoj ljudi koji su na svijet donijeli djecu a zapravo su i dan danas sami djeca…
tako da neke sasvim normalne stvari koje bi svaki roditelj napravio za svoju djecu ja nisam imala…ali to me nije bacilo u depresiju i u samosažaljenje jer sam razumijela sve zašto i zbog čega se dešava….(o ovoj temi bih mogla knjigu napisat…pa ću ipak krenut dalje od te teme:-))
Uvijek sam tražila odgovore na svoja pitanja i dok ih nisam našla ne bih odustala…a tu prvenstveno mislim na religiju..
Odgojena sam u kršćanskoj obitelji primila sve sakramente itd…ali uvijek sam razmišljala svojom glavom…
tako da danas kad sam dobila neke od svojih odgovora ne svrstavam se ni u kršćane a ni u bilo koju dr religiju…vjerujem u Boga ali ne vjerujem u crkvu…
I mislim da sve što je na svijetu dana pa tako i religija može se koristit u dobre i u loše svrhe..
jer nijedna religija ne govori ništa loše samo ljudi su ti koji to zloupotrebljavaju…
Primjer su križarski ratovi u ime Boga..ali kad je Bog rekao da se krv prolijeva radi vjere…i na tim krvavim temeljima i lažima i dan danas živimo!!!!
nemam ništa protiv ijedne religije i u principu mi svi pričamo o istome Bogu samo smo ga drugačije doživjeli pa su ga jedni nazvali Alah drugi Jahve treći nekako drugačije…
Kada sam to ispričala jednom svećeniku on me upitao jel ja mislim neku sektu osnovat…( i o toj temi bih mogla da napišem knjigu pa zato idem dalje)
Imam jako izraženu intuiciju…ili ne znam kako bih to nazvala što imam u sebi
ali mogu predvidjeti situaciju ćak godinama unaprijed…sad da li je to neki logićan slijed mojih zakljućaka ili sam vidovita na to još nisam našla odgovor…
a u posljednjih dvije godine čak mi na blic zabljesne slika koja se u sljedeći tren desi…
za ove tvrdnje imam dosta situacija za navest i opet bih mogla napisati cijelu knjigu:-)
mogu raditi više stvari odjednom i mislim da imam problema s koncentracijom..sve mi brzo dosadi…monotonija mi je najveći neprijatelj…
a čekanje me ubija…
svojim razgovorom i djelom uspijem pomoći mnogima ali kad sam ja sama u pitanju to je već teže…
nikakav novac mi ne može zamijenit lijepotu osjećaja koju osijećam kad nekome pomognem….znam da je moja misija u životu pomagati živim bićima i to oduvijek znam…
ali sve što mi se izdešavalo u životu navelo me da pomislim da sa mnom nešto nije u redu sa mnom…znala sam da sam drugačija ali nisam mogla to riječima obijasnit ali eto sad znam odgovor:-)
pokušala sam u kratko objasnit sve u sebi ali to je samo dio…mogu samo reć da sam za indigo djecu saznala prije 2 godine i kad sam počela čitati karakteristike u svima sam se našla….i imam argumente za njih…

to be indigo or not to be

Slijedi email koji sam dobio danas i vjerujem po svemu napisanom da ga je napisala indigo osoba, također vjerujem da će se mnogi indigovci pronaći u djelovima teksta te osobe i stoga sam odlučio odmah tekst i objaviti.

U svojoj potrazi za odgovorima naisla sam i na tvoj blog, poziv da ti se jave indigo djeca pa eto…. Prva stvar, nisam sigurna da li sam indigo, ali prema otprilike 99 % parametara do kojih sam mogla doci prepoznala sam sebe…. Uglavnom, koja je prica. U zadnjih godinu dana osjecam se izuzetno lose, osjecam egzistencijalnu tjeskobu i jak emocionalni pritisak, znalo se dogadjati da bih plakala bez nekog razloga poznatog mom racionalnom umu. Nakon nekog vremena stanje se smirilo ali je osjecaj ostao. Tada je zapocela moja potraga za samom sobom….Cijeli zivot od kako znam se sebe za mene se sve emocionalno “lijepi” – dovoljan je samo jedan pogled da ustanovim u kakvom je netko emocionalnom stanju, pogotovo jake emocije tipa tuge, tjeskobe – sve pokupim. Instiktivna reakcija na to mi je da pokusavam doticnom pomoci sto vodi da na kraju ne znam s cijim se emocijama borim – svojim ili tudjim….Kao dijete sam bila hiperaktivna (nije da je sada se nesto promijenilo po tom pitanju… :/) i iritacije od preglasnih i prenapucenih mjesta. Zbroj svega toga rezultirao je odbacivanjem okoline u skoli, povlacenjem u svijet knjiga i tisine vlastite sobe, a i jako dobo sam upoznala sve lokalne skolske psihologe i pedagoge. Skola dakle….nije bilo te sile koja me je mogla natjerati da ucim nesto sto me ne zanima, dok sam predmete / teme u kojima sam “se nasla” svladavala uz minimalan trud, sto je dovelo do toga da sam u srednjoj pala jedan razred a ostatak vremena mi je svake godine bar jedan popravni “visio” nad glavom. Roditeljima to nikako nije bilo jasno jer vec dogledno vrijeme imam certifikat Mense koji dokazuje nadprosjecnu inteligenciju. U toj samoanalizi neprekidno mi naviru u sjecanje neke slike iz djetinjstva koje sam vrlo uspjesno potisnula a sada se savrseno uklapaju u cijelu sliku. Npr., kao klinka dane u tjednu sam dozivljavala u bojama. Npr., ponedjeljak je bio zelen, utorak zut dok je srijeda zvucala svjetlo plavo, cetvrtak crveno a petak smedje Neprestano sam nekaj zapitkivala i nista mi nije bio potrebno previse objasnjavati jer mi se logican zakljucak nametao sam od sebe. Deja vu “senzacije” su mi bile nesto sasvim normalno da bi tome pridavala neku veliku paznju ili predosjecaji da ce se nesto desiti….Unatoc svemu tome starci i okolina su se ponasali kao da sam “roba s greskom” koju treba ispraviti, tipa kad su shvatili da bojice drzim u lijevoj ruci tjerali su me da crtam desnom. Nema veze sto nisam mogla, ali na kraju je ipak bilo po mom. Kao i uvijek, uostalom ) Opet, nekako su uspjeli u meni izazvati osjecaj da ZBILJA nisam u redu, sto je kasnije izoliranost od strane vrsnjaka u skoli samo pojacalo. Ugl da…mogla bih sada jos jako puno napisati na tu temu, ali mislim da si do sada shvatio o cemu se radi.
Jos samo jedna stvar za kraj…osjecam da MORAM znati, to mi je jako vazno. Znam da je najpouzdaniji nacin da to saznam boja aure, ali sredina u kojoj egzistiram ne dozvoljava niti pomisao na nesto sto se ne moze spoznati putem pet osjetila…. ((
btw molim da se moje ime i mejl adresa NE objavljuju. Za sada.