to be indigo or not to be

Slijedi email koji sam dobio danas i vjerujem po svemu napisanom da ga je napisala indigo osoba, također vjerujem da će se mnogi indigovci pronaći u djelovima teksta te osobe i stoga sam odlučio odmah tekst i objaviti.

U svojoj potrazi za odgovorima naisla sam i na tvoj blog, poziv da ti se jave indigo djeca pa eto…. Prva stvar, nisam sigurna da li sam indigo, ali prema otprilike 99 % parametara do kojih sam mogla doci prepoznala sam sebe…. Uglavnom, koja je prica. U zadnjih godinu dana osjecam se izuzetno lose, osjecam egzistencijalnu tjeskobu i jak emocionalni pritisak, znalo se dogadjati da bih plakala bez nekog razloga poznatog mom racionalnom umu. Nakon nekog vremena stanje se smirilo ali je osjecaj ostao. Tada je zapocela moja potraga za samom sobom….Cijeli zivot od kako znam se sebe za mene se sve emocionalno “lijepi” – dovoljan je samo jedan pogled da ustanovim u kakvom je netko emocionalnom stanju, pogotovo jake emocije tipa tuge, tjeskobe – sve pokupim. Instiktivna reakcija na to mi je da pokusavam doticnom pomoci sto vodi da na kraju ne znam s cijim se emocijama borim – svojim ili tudjim….Kao dijete sam bila hiperaktivna (nije da je sada se nesto promijenilo po tom pitanju… :/) i iritacije od preglasnih i prenapucenih mjesta. Zbroj svega toga rezultirao je odbacivanjem okoline u skoli, povlacenjem u svijet knjiga i tisine vlastite sobe, a i jako dobo sam upoznala sve lokalne skolske psihologe i pedagoge. Skola dakle….nije bilo te sile koja me je mogla natjerati da ucim nesto sto me ne zanima, dok sam predmete / teme u kojima sam “se nasla” svladavala uz minimalan trud, sto je dovelo do toga da sam u srednjoj pala jedan razred a ostatak vremena mi je svake godine bar jedan popravni “visio” nad glavom. Roditeljima to nikako nije bilo jasno jer vec dogledno vrijeme imam certifikat Mense koji dokazuje nadprosjecnu inteligenciju. U toj samoanalizi neprekidno mi naviru u sjecanje neke slike iz djetinjstva koje sam vrlo uspjesno potisnula a sada se savrseno uklapaju u cijelu sliku. Npr., kao klinka dane u tjednu sam dozivljavala u bojama. Npr., ponedjeljak je bio zelen, utorak zut dok je srijeda zvucala svjetlo plavo, cetvrtak crveno a petak smedje Neprestano sam nekaj zapitkivala i nista mi nije bio potrebno previse objasnjavati jer mi se logican zakljucak nametao sam od sebe. Deja vu “senzacije” su mi bile nesto sasvim normalno da bi tome pridavala neku veliku paznju ili predosjecaji da ce se nesto desiti….Unatoc svemu tome starci i okolina su se ponasali kao da sam “roba s greskom” koju treba ispraviti, tipa kad su shvatili da bojice drzim u lijevoj ruci tjerali su me da crtam desnom. Nema veze sto nisam mogla, ali na kraju je ipak bilo po mom. Kao i uvijek, uostalom ) Opet, nekako su uspjeli u meni izazvati osjecaj da ZBILJA nisam u redu, sto je kasnije izoliranost od strane vrsnjaka u skoli samo pojacalo. Ugl da…mogla bih sada jos jako puno napisati na tu temu, ali mislim da si do sada shvatio o cemu se radi.
Jos samo jedna stvar za kraj…osjecam da MORAM znati, to mi je jako vazno. Znam da je najpouzdaniji nacin da to saznam boja aure, ali sredina u kojoj egzistiram ne dozvoljava niti pomisao na nesto sto se ne moze spoznati putem pet osjetila…. ((
btw molim da se moje ime i mejl adresa NE objavljuju. Za sada.