Način postoji! Još jedna priča.
Ne znam kako poceti ni odakle. Mozda bi bilo najjednostavnije kad bi samo kopirala sve vase price jer se jako malo razlikuju od moje. Rijesila sam test o boji aure, kao primarna boja ispala mi je boja kristala(35), a kao sekundarna plava(33).
Ne mogu vam opisati kako sam se osjecala kad sam procitala sve vase price, kad sam vidjela da postoje ljudi kao sto sam ja. I ja sam imala relativno tezak zivot. Ostala sam bez majke sa 6 godina, otac se poslije ponovno oženio. Ja u toj obitelji nikada nisam mogla funkcionirati, iako su se svi trudili da odnosi budu sto bolji. Uglavnom, na neki nacin sam samu sebe odgojila, sama sam prolazila kroz najteze situacije u zivotu. Otac mi se posvetio koliko je mogao ali mislim da to nije bilo dovoljno. Nikad njega nisam krivila zbog toga niti sam zalila samu sebe zbog toga sto sam ostala bez majke, te što sam sama sve morala prolazit. Kao da sam shvacala zbog cega je sve to tako kako je i da to jednostavno mora biti tako. Kod kuce bi se zatvarala u sobu, komunikacija sa ukucanima bila je jako oskudna. Zbog toga me moji opisuju kao jako „tešku“ osobu sa kojom se tesko izađe na kraj. Ja sam svjesna da sam „teška“ osoba ali sam uvijek smatrala da sam ja posebnija od ostalih i da me oni ne razumiju. Ponekada bi se osjecala kao da ne pripadam među njih, kao da sam sam sa nekog drugog mjesta. Kao dijete mislila sam o sebi da sam sa nekog drugog planeta. Vani, sa društvom, bila sam potpuno druga krajnost, vesela, pozitivna, omiljena u drustvu. Dok sam bila u školi, učila sam tek toliko da navucem pozitivnu ocjenu. Doma bi proucavala sve misticne, nadnaravne stvari i to je jedino sto me zanimalo. Naporni su mi svi međuljudski odnosi koji se forsiraju, npr. obiteljski ruckovi. Moji mi zbog toga uvijek prigovaraju, i ponekada se osjecam lose zbog toga ali protiv toga ne mogu. Osjecam se kao crna ovca. Nisam nikada o sebi mislila kao o nekome posebnom, naprotiv. Uvijek sam mislila da sam cudna jer se nisam mogla potpuno uklopit u svakodnevnicu, razgovori između mojih prijateljica o „zenskim stvarima“ kao sto su sminka, odjeca izlasci bili su mi dosadni i smatrala sam to glupim i primitivnim. Čak bi mislila da sam bolja od njih i da funkcioniram na nekoj vecoj intelkektualnoj razini. I zbog toga sam se osjecala jako lose. Nisam htjela mislit tako o sebi a ni o njima. Al taj je osjecaj jednostavno uvijek prisutan. Izlasci vani bili su za mene nepotrebni i naporni i takodjer sam smatrala da sam ja bolja od svih onih koji izlaze subotom, opijaju se i kojima je jedini cilj dobro izgledati. Neznam kojim rijecima bi opisala taj osjecaj, kao da znam nekakvu tajnu, kao da posjedujem nesto sto me cini boljom od ostalih. Uvijek sam imala osjecaj da stvari razumijem bolje od ostalih, te da sam posebnija po necemu od prijatelja, rodbine. Znala sam da je u meni nesto sto mora jednog dana izaci. Neznam kako drukcije da opisem taj osjecaj. Ponekada me strasno zaboli zbog toga sto me ne shvacaju ali ubrzo se u meni javi onaj osjecaj kao da ja znam nesto sto oni ne znaju, kao da sam naprednija od njih i da to sto me ne shvacaju mora biti tako. Kao dijete puno sam mastala, to me ispunjavalo. I danas mi je tako. Obozavam mastati, bilo kod kuce, na poslu, dok setam, kad sam sama ili u drustvu. Jednostavno se izgubim u svojim mastarijma.Cesto reagiram i razmisljam na nacin svojstven djetetu. Volim u svim ljudima traziti samo ono najbolje. Osjecam tuđu negativnu energiju ili netrpeljivost između osoba. To me rastuzuje. Preemotivno dozivljavam svaku nesrecu za koju cujem, svaku tuznu ljudsku sudbinu, svaku tuznu scenu koju vidim. Jednostavno osjecam tuđu bol i tugu kao da se događa meni. Zbog toga izbjegavam vijesti na tv-u, ne citam previse novine, horore jedva prozvacem. Gledam dokumentarce i glupave humoristice serije koje me na neki nacin opustaju. Obozavam prirodu, zivotinje. Najsretnija sam kada sjednim ispred kuce, okruzena prirodom i sve sto vidim je nebo i more. Onda osjecam predivan unutarnji mir. Zivotinje me ispunjavaju srecom, sama pomisao na neku macu, psica izazove suze u meni, ne mogu to opisat. Uzasno me zaboli kada netko kaze da ne voli zivitinje. Prva reakcija su suze, koje pokusam sakriti iz razloga da ne bi mislili da sam luda( iako sama ponekada to mislim), zatim neopisiva tuga koja me drzi dosta dugo. Osjecam se predivno kada nekome pomognem. Nista na svijetu me ne ispunjava kao osjecaj da cinim dobro, da nekom pomazem na bilo kakav nacin. Zelim pomagati, lijeciti ljude. Zelim da se svi osjecaju kao ja, da upoznaju Boga na nacin na koji ga ja dozivljavam, zelim ispraviti razmisljanja o Bogu koja nam je Crkva nametnula. Želim da svi znaju da zaslužuju samo najbolje i da bi svi trebali biti sretni . Grozno se osjecam u drustvu osoba koje tracaju. Imam osjecaj kao da te osobe iscrpe svu moju energiju, pobiju sve lijepe osjecaje u meni. Zato nastojim izbjeci takve situacije Mrzim svade. Umaraju me, crpe svu energiju iz mene .Kada se posvađam sa ocem( sa njime se najcesce svadjam, mozda zato sto smo slicni), osjecam se neopisivo lose i placem ali samo iz razloga sto znam kako se on osjeca nakon nas svade, uzasno mi je zao njega. Ponekada u komunikaciji sa drugima ne zelim reci ono sto stvarno mislim i ne reagiram onako kako mislim da bi trebala nego onako kako osjetim da ta osoba zeli, iz razloga da izbjegnem sukobe ili da udovoljim toj osobi, da ona bude sretna. Nakoj određenog vremena provedenog sa određen osobom, pocnem se ponasat kao ta osoba, jednostavno kao da pokupim osobine te osobe. Uglavnom su to pozitivne osobine ali nekada zanju biti i negativne.Imam osjecaj da sam, gledajuci televiziju, kreirala sam svoju osobnost kroz likove u filmovima i serijama, gdje sam uzimala samo one najbolje osobine. Zbog toga sam se cesto lose osjecala, te sam mislila kako nemam svoje „ja“, svoju osobnost. Onda sam procitala da su to zapravo osobine kristalne aure, da ta aura jednostavno „kupi“osjecaje osoba koje su nam u blizini te se osobe sa kristalnom aurom pocnu ponasati kao da druga osoba. Mislim da tesko ostvarim komunikaciju sa osobama u nekom novom drustvu. Mozda zbog toga sto smatram da razgovori izmedju osoba koje su se tek upoznale ne moze biti nego povrsan a ja bjezim od takvih razgovora. Zato se cesto drzim po strani. Mozak mi radi non-stop, to nije normalno. Stalno razmisljam o necemu, glupostima, bitnim stvarima. Radi ko navijen. Svi koji me poznaju znaju to i svi mi zbog toga prigovaraju. Neznam da li sam indigo ili kistalno dijete, zbog boje aure koja mi je ispala i zbog osobina koje posjedujem, mozda bi mogla biti. Mozda sam samo preemotivna i prepazljiva osoba. Postoji li nacin da se to provjeri?
-
Arhiva
- Studeni 2009 (1)
- October 2009 (3)
- September 2009 (1)
- Kolovoz 2009 (1)
- March 2009 (1)
- February 2009 (1)
- January 2009 (1)
- Studeni 2008 (1)
- October 2008 (1)
- September 2008 (1)
- July 2008 (2)
- May 2008 (1)
-
Kategorije
-
RSS
Entries RSS
Comments RSS