Čudaci, luđaci ili samo posebni? Njena priča

Ušla sam u četrdesete godine. Cijeli život osijećam se drugačije od svoje okoline. Imala sam krasne roditelje. Sad mi je jasno da su morali imati jaaako puno strpljenja i ljubavi za mene da podnesu sve moje promjene tijekom odrastanja.
Od ranog djetinjstva, a pamtim kao slon, budila sam se nakon svakog spavanja s osjećajem da ne pripadam tu, na ovaj planet. Teška tjeskoba i strah. Osjećala bih tuđe osjećaje i to prilično fizički. Još uvijek imam taj problem. Ne moram ni komunicirati sa osobom da bi osjetila bijes, bol, tugu ili radost. Najgore je pregurati tuđi bijes, imam osjećaj da će mi prokrvariti nos, i zubi da će mi poispadati, a da ne pričam o bolu oko srca.
Nikad mi nije život išao kao drugima. Moji putevi su čudni, čak i meni koja idem njima. Nemogućnost da živim i radim kao drugi. Jedan od tih čudnih puteva je bio i dadiljanje koje sam počela još s 18 godina. Nakon srednje škole nisam uspjela upisati faks prema svojoj želji i počela sam slučajno čuvati jedno dijete. I tako je to krenulo. Iako nikad prije toga nisam baš nešto osobito bila luda za djecom, to je kod mene kliknulo. I ispalo je da sam savršena za taj posao. Mogu predvidjeti što će dijete napraviti prije nego ono dobije ideju. Savršeno me slušaju i na taj način mogu osigurati da budu zaštićeni.
I tako 25 godina rada. Da, išla sam na faks, ali ne onaj koji sam željela, pa ga naravno i nisam završila. No moja znatiželja o svijetu ne daje mi mira, i sama učim iz svih mogućih izvora koje mogu naći.
Da sam indigo, zapravo sam saznala ovaj tjedan. I koje je to bilo olakšanje, saznanje da nisam luda. Prošla sam onaj test sa svim pozitivnim odgovorima, i koje čuđenje.
Naravno, ne mogu o tome razgovarati sa svojom okolinom. A kako ću? Ionako me već dovoljno smatraju čudnom. Neki dan mi je moja nećakinja rekla da su me trebali dobro nalupati kad sam bila mala…. ona je uvjerena da bi na taj način bila „normalna“.
U djetinjstvu tijekom školovanja imala sam problema jer sve mi je bilo poznato što smo učili.
Matematika beskrajno dosadna, jer sam vrlo rano shvatila da se sve svodi na zbrajanje i oduzimanje, sve ostalo je samo proširena verzija istih funkcija. Osim jednadžbi s više nepoznanica, to je zabavno, riješavanje zagonetki.
I sada evo me u četrdesetima. Mislila sam da su Indigo djeca, osobe koje su se tek nedavno pojavile. Koje olakšanje, nisam luda, nisam čudak, postoji grupa ljudi kojoj pripadam. Sada opet prolazim kroz teško razdoblje. Bol u duši je ponekad nepodnošljiva i rasplačem se često, grcajući i gušeći se. Uživam u samoći i društvu životinja i biljaka koje rastu oko mene kao da su na nekom dopingu.
Otkako znam za sebe, znam da smo svi povezani. I dok se svi oko mene čude ovim promjenama u prirodi, klimi, ja nisam ravnodušna, ali znam da je ovo prirodan proces. Vulkani, potresi, temperaturne razlike, to sve prihvaćam, jer tako to mora biti. Uvijek je bilo, pa zašto bi sada prestalo?
Bog, vjera, religija…
Oduvijek se osjećam sigurno po tim pitanjima. Religija je samo stvar izbora i okoline. Svi smo povezani, sve nas veže vrlo opipljiva energija. Sve je energija koja teče i teče.
Svakodnevno mi je teško, jer ne mogu svoja iskustva podijeliti s drugima, razmišljanja, otkrića.
Ali sada mi je lakše. Nisam luda, nisam čudak. Postojim.

Moj mali dodatak:
“Htio bih samo naglasiti da indigo djeca nisu od “jučer”, dakle ako ste i malo stariji, ne znači da ne možete biti indigo, kažu da je alfa generacija indiga rođena 60-tih, mada su indigo aure zabilježene još u vrijeme Krishne, samo su bile vrlo rijetke, a zadnjih godina, čini se da se rađa brojna indigo populacija, jer na svijetu se nakupila ogromna količina zla i došlo je vrijeme za promjene.”