Jesam li Indigo?

Pitanje koje se provlači kod svakog tko ispuni test na ovim stranicama. Jesam li dobro ispunio/la test ako mi je više boja sa istim rezultatom? Odgovor je NE! Da bi se test ispunio točno morate se skoncentrirati i pošteno odrediti koja ste vi osoba u odgovoru na pitanje i to što je moguće točnije gradirati vrijednost odgovora od 1 do 5. Također svima onima koji bi htjeli snimiti auru: Odite na neki od sajmova ezoterije i tamo ćete naći osobe koje će vam, rado snimiti auru, a što se indigo udruga tiče, da ih malo reklamiram, posjetite ove stranice http://www.ikm.hr . Ako želite saznati nešto više o Indigo djeci posjetite blog Indigo djeca A sad slijedi priča:

Vjerojatno moja prica pocinje kao i svaka druga , roden sam 1985 godine u mojih 24 godine zivota imao sam mnogo uspona i padova promijenio dosta razlicitih radnih mjesta upoznao raznorazne ljude iako su mi poznanstva raznolika i siroka  nisam sklapao previse cvrsta prijateljstva jer na tim
radnim mjestima pa i u krugu svojih poznanika uvjek sam se osjecao kao autsajder ili kao da mi tu nije mjesto ,ako nista onaj priguseni osjecaj kao  da se jedostavno ne uklapam u sredinu u kojoj se nalazim svjesno ili nesvjesno najcesce sam se u tim trenucima okretao svom najboljem prijatelju masti
od znanstveno fantasticnih serija, filmova, knjiga pa do povijesno fantazijskih romana i knjiga pa danas i filmova meni osobno najdrazeg gospodara prstenova, a uz literaturu tu sam vrijeme trosio i na igrace konzole pa do sati utucenih na kompjutoru sto je s vremenom vise bila ovisnost ili svojevrstan
bijeg od stvarnosti i okoline koja mi nije odgovarala ili se u njoj nisam snalazio, sport mi je uvijek bio drag u jednu ruku skoro isto tako velika ljubav prema sportu kao i prema kompjutoru no nisam se nikad snalazio u ekipnim sportovima individualni ili pojedinacni sportovi kao plivanje i borilacki sportovi samoobrane su mi bili posebna draz, uvijek sam bio svjestan duhovnosti to mi nitko nije morao posebno objasnjavati tu sam uvijek bio nekako siguran da postoji nesto vise od obicne ljudske smrtnosti, od negdje moje 9 ili 11 godine zivota dozivio sam  neke navalu cudnih emocija od tog razdoblja po do dana danasnjeg imam onaj neki cudan osjecaj kao da bi trebao uciniti nesto bitno u svom zivotu, navala tih emocija je kroz godine bila i slabijeg i jaceg intenziteta, ja mislim ovisno o trenutnim zivotnim problemima pogotovo kada sam se susretao sa nepravdom na radnom
mjestu, a intenzitet tih emocija se nije bas mijenjao do ove godine pocetkom srpnja kad sam pogledao jedan film o masakru u ruandi izmedu dva plemena Tutsija i Hutua 1994 godine gdje je poginulu oko 937.000 osoba na nacin kako je to odigrano bilo me naprosto iznenadilo i sokiralo, kasnije i
poprilicno rastuzilo, ja sam to sve sljedece jutro shvatio kao normalne ljudske emocije, ali nisam mogao izdrzati dok ne istrazim povijest tog podneblja gdje se zlocin odigrao mislim da bi  na tome i ostalo dok jedne noci nisam sanjao san koji mi je toliko bio realistican da sam se sokiran probudio,   a emocije koje mi je san probudio nisu me pustale nego su bivale sve jace osjecao sam se neobjasnjivo od iznenadnih napadaja srece i optimizma da sam mislio da bih se mogao ispovracati od toliko jake emocije, pa do navale tjeskobe i neke neobjasnjive tuge gdje je reakcija bila ista kao sa osjecajem srece sve prvo krene nekako iz zeludca, a jos je gori osjecaj ako vidim na ulici
prosjaka ili dijete koje prosi jedva se suzdrzim, a da se ne rasplacem to mi je nekako bilo malo
smijesno iz pocetka no nakon par dana sam to shvatio ozbiljno i poceo istrazivati po horoskopima, numerologiji, sanjaricama no nista posebno dok nisam naletio na  clanak o indigo djeci nekako refleksno odmah sam se zadrzao na toj temi i poceo citai proucavati tema me je istog trena
zaokupirala i nije pustala morao sam znati koju boju aure imam, jer cim sam poceo citati o indigo djeci nekao podsvjesno sam se sa njima poistovjetio i morao znati vise i tako sam naletio na stranicu Moj indigo-kristalni svijet tu sam procitao razne price drugih ljudi o slicnim osjecajima i naisao na test o boji aure dok sam ga rjesavao mislio sam mozda jesam indigo, a mozda i nisam mozda samo malo lud, ali tu nastaje iznenadenje kada sam vidio rezultate; Kristal 35. fizcki oker 35, ljubicasta 35, nisam znao sto da mislim i tko ja rijesim test jos jednom opet isto ,onda sam se smirio i krenuo prouciti boje koje sam dobio, moram priznati da se uglavnom u svim bojama po malo
vidim, ali najvise simptoma kako dani odmicu imam kristalne boje pogoovo onaj efekt sa elektronikom ne bi poslao poruku sa mobitela nekome nikako moram dat probat i mobitel cesto bez signala ili se nece upaliti ili cak ugasti po 15 minuta mi treba, sto se tice emocija primjetio sam da nakon
susreta sa odredenim ljudima ili imam osjecaj tuge ili srece te onaj neki cudan osjecaj kao da me netko promatra konstantno pogotovo u blizini veceg broja ljudi. Stoga zamoljavam da li mi se moze objasniti ovaj moj rezultat testa te trenutno moje stanje neznam mozda sam malo lud ili je to sve puka slucajnost mozda oboje nisam siguran jedno znam da se ovako nisam nikada osjecao te da mi um radi onako kako nikad nije do sada radio ,ako nemas  objasnjenje mozda mi mozes reci gdje mogu provjeriti svoju boju aure izravno, unaprijed zahvaljujem ako je ovo jedna od onih prica mozes je objaviti ali molim bez objave mog emaila.

Hvala i pozdrav!

Način postoji! Još jedna priča.

Ne znam kako poceti ni odakle.  Mozda bi bilo najjednostavnije kad bi samo kopirala sve vase price jer se jako malo razlikuju od moje. Rijesila sam test o boji aure, kao primarna boja ispala mi je boja kristala(35), a kao sekundarna plava(33).

Ne mogu vam opisati kako sam se osjecala kad sam procitala sve vase price, kad sam vidjela da postoje ljudi kao sto sam ja. I ja sam imala relativno tezak zivot. Ostala sam bez majke sa 6 godina, otac se poslije ponovno oženio. Ja u toj obitelji nikada nisam mogla funkcionirati, iako su se svi trudili da odnosi budu sto bolji. Uglavnom, na neki nacin sam samu sebe odgojila, sama sam prolazila kroz najteze situacije u zivotu. Otac mi se posvetio koliko je mogao ali mislim da to nije bilo dovoljno. Nikad njega nisam krivila zbog toga niti sam zalila samu sebe zbog toga sto sam ostala bez majke, te što sam sama sve morala prolazit. Kao da sam shvacala zbog cega je sve to tako kako je i da to jednostavno mora biti tako. Kod kuce bi se zatvarala u sobu, komunikacija sa ukucanima bila je jako oskudna. Zbog toga me moji opisuju kao jako „tešku“ osobu sa kojom se tesko izađe na kraj. Ja sam svjesna da sam „teška“ osoba ali sam uvijek smatrala da sam ja posebnija od ostalih i da me oni ne razumiju. Ponekada bi se osjecala kao da ne pripadam među njih, kao da sam sam sa nekog drugog mjesta. Kao dijete mislila sam o sebi da sam sa nekog drugog planeta. Vani, sa društvom, bila sam potpuno druga krajnost, vesela, pozitivna, omiljena u drustvu. Dok sam bila u školi, učila sam tek toliko da navucem pozitivnu ocjenu. Doma bi proucavala sve misticne, nadnaravne stvari i to je jedino sto me zanimalo. Naporni su mi svi međuljudski odnosi koji se forsiraju, npr. obiteljski ruckovi. Moji mi zbog toga uvijek prigovaraju, i ponekada se osjecam lose zbog toga ali protiv toga ne mogu. Osjecam se kao crna ovca. Nisam nikada o sebi mislila kao o nekome posebnom, naprotiv. Uvijek sam mislila da sam cudna jer se nisam mogla potpuno uklopit u svakodnevnicu, razgovori između mojih prijateljica o „zenskim stvarima“ kao sto su sminka, odjeca izlasci bili su mi dosadni i smatrala sam to glupim i primitivnim. Čak bi mislila da sam bolja od njih i da funkcioniram na nekoj vecoj intelkektualnoj razini. I zbog toga sam se osjecala jako lose. Nisam htjela mislit tako o sebi a ni o njima. Al taj je osjecaj jednostavno uvijek prisutan. Izlasci vani bili su za mene nepotrebni i naporni i takodjer sam smatrala da sam ja bolja od svih onih koji izlaze subotom, opijaju se i kojima je jedini cilj dobro izgledati. Neznam kojim rijecima bi opisala taj osjecaj, kao da znam nekakvu tajnu, kao da posjedujem nesto sto me cini boljom od ostalih. Uvijek sam imala osjecaj da stvari razumijem bolje od ostalih, te da sam posebnija po necemu od prijatelja, rodbine. Znala sam da je u meni nesto sto mora jednog dana izaci. Neznam kako drukcije da opisem taj osjecaj. Ponekada me strasno zaboli zbog toga sto me ne shvacaju ali ubrzo se u meni javi onaj osjecaj kao da ja znam nesto sto oni ne znaju, kao da sam naprednija od njih i da to sto me ne shvacaju mora biti tako. Kao dijete puno sam mastala, to me ispunjavalo. I danas mi je tako. Obozavam mastati, bilo kod kuce, na poslu, dok setam, kad sam sama ili u drustvu. Jednostavno se izgubim u svojim mastarijma.Cesto reagiram i razmisljam na nacin svojstven djetetu. Volim u svim ljudima traziti samo ono najbolje. Osjecam tuđu negativnu energiju ili netrpeljivost između osoba. To me rastuzuje. Preemotivno dozivljavam svaku nesrecu za koju cujem, svaku tuznu ljudsku sudbinu, svaku tuznu scenu koju vidim. Jednostavno osjecam tuđu bol i tugu kao da se događa meni. Zbog toga izbjegavam vijesti na tv-u, ne citam previse novine, horore jedva prozvacem. Gledam dokumentarce i glupave humoristice serije koje me na neki nacin opustaju. Obozavam prirodu, zivotinje. Najsretnija sam kada sjednim ispred kuce, okruzena prirodom i sve sto vidim je nebo i more. Onda osjecam predivan unutarnji mir. Zivotinje me ispunjavaju srecom, sama pomisao na neku macu, psica izazove suze u meni, ne mogu to opisat. Uzasno me zaboli kada netko kaze da ne voli zivitinje. Prva reakcija su suze, koje pokusam sakriti iz razloga da ne bi mislili da sam luda( iako sama ponekada to mislim), zatim neopisiva tuga koja me drzi dosta dugo. Osjecam se predivno kada nekome pomognem. Nista na svijetu me ne ispunjava kao osjecaj da cinim dobro, da nekom pomazem na bilo kakav nacin. Zelim pomagati, lijeciti ljude. Zelim da se svi osjecaju kao ja, da upoznaju Boga na nacin na koji ga ja dozivljavam, zelim ispraviti razmisljanja o Bogu koja nam je Crkva nametnula. Želim da svi znaju da zaslužuju samo najbolje i da bi svi trebali biti sretni . Grozno se osjecam u drustvu osoba koje tracaju. Imam osjecaj kao da te osobe iscrpe svu moju energiju, pobiju sve lijepe osjecaje u meni. Zato nastojim izbjeci takve situacije Mrzim svade. Umaraju me, crpe svu energiju iz mene .Kada se posvađam sa ocem( sa njime se najcesce svadjam, mozda zato sto smo slicni), osjecam se neopisivo lose i placem ali samo iz razloga sto znam kako se on osjeca nakon nas svade, uzasno mi je zao njega. Ponekada u komunikaciji sa drugima ne zelim reci ono sto stvarno mislim i ne reagiram onako kako mislim da bi trebala nego onako kako osjetim da ta osoba zeli, iz razloga da izbjegnem sukobe ili da udovoljim toj osobi, da ona bude sretna. Nakoj određenog vremena provedenog sa određen osobom, pocnem se ponasat kao ta osoba, jednostavno kao da pokupim osobine te osobe. Uglavnom su to pozitivne osobine ali nekada zanju biti i negativne.Imam osjecaj da sam, gledajuci televiziju, kreirala sam svoju osobnost kroz likove u filmovima i serijama, gdje sam uzimala samo one najbolje osobine. Zbog toga sam se cesto lose osjecala, te sam mislila kako nemam svoje „ja“, svoju osobnost. Onda sam procitala da su to zapravo osobine kristalne aure, da ta aura jednostavno „kupi“osjecaje osoba koje su nam u blizini te se osobe sa kristalnom aurom pocnu ponasati kao da druga osoba. Mislim da tesko ostvarim komunikaciju sa osobama u nekom novom drustvu. Mozda zbog toga sto smatram da razgovori izmedju osoba koje su se tek upoznale ne moze biti nego povrsan a ja bjezim od takvih razgovora. Zato se cesto drzim po strani. Mozak mi radi non-stop, to nije normalno. Stalno razmisljam o necemu, glupostima, bitnim stvarima. Radi ko navijen. Svi koji me poznaju znaju to i svi mi zbog toga prigovaraju. Neznam da li sam indigo ili kistalno dijete, zbog boje aure koja mi je ispala i zbog osobina koje posjedujem, mozda bi mogla biti. Mozda sam samo preemotivna i prepazljiva osoba.  Postoji li nacin da se to provjeri?

Njena priča

Ona ima 19 godina i postoji mogućnost da je Indigo dijete.  Savjet: pokušaj riješiti test na ovom blogu, a ako ne budeš zadovoljna s testom, odi u Indigo udrugu ili pak na neki od sajmova ezoterike i snimi auru. Slijedi priča:

Temom indigo djece počela sam se baviti prije dva tjedna, budući da sam morala napisati seminar na tu temu. Upisala sam pedagogiju i zaista to je jedna od najdivnijih stvari koje sam u životu učinila. Ponekad se osjećam drugačijom, čudnijom…Nisam poput ostalih ljudi. Ne mogu se uklopiti u ničije stavove, iako sam omiljena u društvu…Ponekad se osjećam kao da ne pripadam ovdje, kao da ovo nije svijet za mene. Ono što osjećam je da je ovaj svijet, svijet pun boli, patnje, tuge…osjećam svu tu negativnu energiju…Ponekad u razgovorima osjetim da ljudi nemogu biti jako bliski, osjetim njihovu distancu i njihovo nerazumijevanje, i to me odmah odbije od njih. Osjećam kao da pričam i osjećam sasvim drukčije od većine ljudi. Ponekad mi je teško jer osjećam kako drugi ljudi pate…osjetim njihove osjećaje, njihovu bol…ponekad me toliko boli, da osjetim bol, ali jako bol u području srca, kao da me nešto davi, kao da umirem…toliko su ti osjećaji jaki. Moj tata je jako bolestan, i općenito jako nezadovoljan u životu. Ja toga čovjeka ne mogu pogledati u oči, jer istog bi trena počela plakati. I to svaki put kada ga pogledam. Ali taj plač nije tih, tužan, to je plač prilikom kojeg osjećam da ću ispustiti dušu. Ne mogu vidjeti kako ljudi pate, ne mogu. To me previše boli. Kada me netko povrijedi, a krivo mu je osjećam njegovu bol. Jednom me otac udario, a ja sam toliko plakala jer sam znala kako se on tad osjeća. Ne mogu gledati televiziju, nikad u životu nisam pogledala horor film. Ne mogu vidjeti da netko plače. Imam tešku obitelj. Ja sam na fakultetu, ali mojim sestrama nije lako. Znam to i ne mogu podnijeti da ispuste ijednu suzu. Starija sestra je ponekad gruba, svi mi kažu da uzvratim isto, ali ja ne mogu. Volim sve ljude, i često me ljuti što se ljudi povrijeđuju. Često se uznemirim kad se netko dere. Htjela bih svima pomoći. Prije otprilike dvije godine dešavale su mi se jako čudne stvari. Osjećala sam se veoma čudno, kao da nisam upravljala sobom. Iz nikojeg razloga bila sam veoma tužna, neprestano sam plakala a nije bilo razloga za to. Imala sam osijećaj da je stalno netko samnom u prostoriji i da me promatra. Koliko god sam se trudila da izbacim to iz glave, to je bilo u sobi, što god to bilo. U sebi sam čula različite zle glasove. Jednostavno kao da nisam bila pri svijesti. Sanjala sam da mi se ukazje mrtav dječak, kojeg samo ja mogu vidjeti, a u snu sam se panično hvatala za ruke mojih roditelja i dečka i molila ih da me čuvaju. Slično se ponovilo i sa djevojčicom i drugim mrtvim ljudima. Jednom kada sam legla, osjetila sam da me nešto uhvatilo za rame i stresla sam se, no nije bilo nikoga, samo mi se u mislima pokazao plavi dečko, plavih očiju kojeg nikada nisam vidjela. Kada je moja mama za Božić žderala, pitala sam je što toliko jede, da nije trudna?!Drugi dan je otišla ginekologu, bila je trudna. Moj dečko pokušava već dvije godine položiti jedan predmet, no nikako. Sanjala sam kako ga je položio, i nakon par dana to se desilo. Nemam nikakve posebne sposobnosti, normalna sam cura, ali osjećam da sam tu sa razlogom. Osjećam da će svatko doživjeti trenutak kada će se osjećati otvorene duše kao što se i ja sada osjećam. Samo vjerujem da postoji dobro, i želim ući u raj gdje nema zla. I želim to za sve druge ljude. Pišem ovo jer me dečko nagovorio, budući da je htio saznati jesam li indigo dijete. Postoji li neki način kako se to može saznati? On je u to uvjeren, jer kaže da nikad u životu nije upoznao bolju osobu. Po svemu što zna, duboko vjeruje u to. Ja mislim da sam samo osjetljivija i duhovnija. Kako znati??? Ipak, biti indigo je veliki blagoslov ali i veliki teret, stoga je veliki blagoslov biti indigo djete. Molim Vas od svega srca i duše da mi nešto odgovorite. I neka su blagoslovljeni svi ljudi na Zemlji. Lijep pozdrav, i unaprijed od srca hvala.

Još jedna priča

hm…početak je svaki težak…ali je početak!
od ranog djetinjstva pratili su me razni problemi, od razvoda roditelja do rata i maltretiranja
mojih vršnjaka. uvijek sam se osjećala kao višak i kao netko kome ovdje nije mjesto, pritom
na “ovdje” mislim svugdje, jer se nigdje nisam mogla naći. voljela sam biti sama, premda sam
doista
društvena osoba, samo sam uvijek pažljivo birala prijatelje.
od kad znam za sebe, uvijek sam vjerovala da ovo nije jedini svijet koji postoji. kao mala imala sam
izvantjelesno iskustvo i to je možda bio odlučujući trenutak u mom životu, jer od tad što
god da mi
kažu – ja nevjerujem dok se sama ne uvjerim. uvijek su me uvjeravali da postoji logično
objašnjenje za
moje iskustvo. al nitko me nikada nije uspio uvjeriti.
razdoblje puberteta sam vrlo teško prošla, danonoćno su me mučile suicidalne misli, ali iz
nekog razloga
uvijek mi je bilo žao to i napraviti premda sam mrzila svoj život jer nisam vidjela smisla u
životu kao
takvom. pokušala sam pronaći spas u crkvi, al kad sam se pokušala predati joj se potpuno i
biti uzoran katolik, jednostavno sam shvatila da to nije to što ja tražim, sve mi se to
učinilo kao hrpa licemjerja i maskiranja istine. tad sam odlučila potpuno napustiti crkvu, ali
ne i boga. počela sm proučavati druge religije i družiti se s ljudima različitih
vjeroispovijesti. čak sam se htjela ponovno krstiti i postati članom druge religije, ali
opet…u posljednji tren shvatim…to nije to što ja tražim…
premda sam uvijek bila odlična učenica, u srednjoj školi sam završila na popravcima,
razgovorima sa
raznoraznim školskim suradnicima, čak i policijskim inspektorima jer sam imala problema sa
drogom.
mrzila sam svoj život al ga nisam htjela prekinuti, i pronašla sam bijeg u drogi.
nakon 3-4 godine, moj je život krenuo u sasvim drugom smjeru. ponovno sam se povukla u samoću,
prestala
tražiti spas u religijama, opijatima i bježanju od same sebe…naprotiv, odlučila sam se
okrenuti sebi
ovaj puta. nakon kratkog vremena sam se uvjerila sa sam na pravom putu, jer moj se život sasvim
počeo mijenjati.
novi su ljudi dolazili u moj život, neke sam stare veze raskinula, a ovi ljudi koji su ostali uz
mene počeli su primjećivati promjene na meni, a nakon nekog vremena i sami mijenjati svoja
životna stajališta.
počele su mi se događati vrlo pozitvne stvari, i svaki dan sam osjećala božju prisutnost u
svom životu, a tako
je i danas.
samo…danas me muče sumnje u vlastiti zdrav razum. nekad mi se čini da neznam gdje sam, nekad
se jednostavno
ne želim truditi oko života ovdje jer znam da ovo nije naše jedino prebivalište i da je ovaj
svijet iluzija.-
a opet, želim ostaviti trag jer znam da sam s razlogom ovdje, isto kao i svi ostali.
samo što ja doista ne želim napustiti ovaj svijet prije nego pronađem svoju svrhu i zadatak
ovdje.
toliko me drže ta razmišljanja…gotovo svakodnevno čekam…trudim se saznati što je točno
to što ja trebam
napraviti…znam da će sve doći u svoje vrijeme, ali jednostavno – ja stalno iščekujem.
bojim se nekad da ću izgubiti zdrav razum dok to dočekam, jer gledajući život danas, i
svijet u kojem
ljudi žive osjećam gnušanje i jedini način na koji se vidim ovdje je taj da živim negdje u
šumi, među drvećem,
u prirodi daleko od buke i mobitela, televizije.
toliko sam postala preosjetljiva na utjecaje, počinjem se osjećati kao hodajuća antena.
ne podnosim umjetne izvore svjetlosti, jako me smetaju jake lampe, glasna televizija, vikanje, radio
i
reklame…a svaki dan sam bombardirana tim svim utjecajima i sve češće mislim da će mi glava
doslovno puknuti.
najdraži dio dana mi je večer jer se veselim odlasku na spavanje i gašenju tv, mobitela,
tišini u kući.
jedini je problem to što u mi je u zadnje vrijeme teže zaspati…
drago mi je da sam naišla na ovaj blog, stvarno me hrabri pomisao da nisam sama i da nisam luda!!!
voljela bih popričati sa što više ljudi sa sličnim iskustvima i razmišljanjima…
i da, na testu sam 35 bodova indigo, 29 kristal…

P.S.

Svi koji žele kontaktirati autoricu ove priče i razmijeniti mišljenja i iskustva s njom, mogu to preko e-mail adrese deadskinmask@net.hr

Dobro je znati

Prvo bih želio još jednom istaknuti da je moja primarna želja i namjera bila da otvaranjem ovog bloga svi zajedno učinimo što više ne bi li pomogli onima koji se još nisu dovoljno upoznali sa specifičnostima indiga ili pak još važnije i teže sa problemima koje indigo proživljava pri tranziciji u oktarin ili kristal, što je prilično teško i bolno, što znam iz vlastitog iskustva. Indiga je na Zemlji sve više, a o razlozima za to ne treba posebno ni govoriti, slušamo ih i čitamo o njima svakodnevno. Moja je želja da ovdje prenosimo svoja iskustva i da učimo jedni o drugima i sami o sebi, nadam se da ćemo biti uspješni u tome. A sad nova priča:

Na početku lijep pozdrav!!!
Ne znam otkud bih počela svoju priču jer toliko toga ima u mojoj glavi da trebam te kockice posložit u jednu cjelinu
eto mogu reći da sam jako sretna što sam saznala za indigo djecu…prvenstveno zbog toga jer sam u jednom trenutku sumnjala u svoj zdrav razum
i pomišljala da nešto nije u redu sa mnom…ali kad sam našla naziv za ono što ja jesam pao mi je kamen sa srca jer sam uvidjela da ja nisam luda
i da sve što mi se dešava ima racionalno objašnjenje…
Pa eto da počnem sa pričom…
Od kad znam za sebe osjećam tuđu bol…ali ne da se mogu suosjećat sa nečijom nevoljom,nego kao da ja prolazim sve to sa svim osjećajima i boli koje ta osoba osjeća
i mogu reći da mi to iscrpi puno energije…(zbog toga ja ni ne gledam tv…čak ni takve filmove ne gledam …tako da jedino što gledam su crtići i dokumentarci koji me zanimaju naravno )
Imala sam dosta težak život pogotovo za djevojku…u principu sama sam odgojila sebe…
Nailazila sam na nerazumjevanje okoline …roditelja..itd..
Ali ja zato imam razumjevanja zašto se sve to dešava..
Pa ću zato početi sa svojim roditeljima…
Otišla sam od njih sa 18….a razlog tome je što mi je bio potreban moj mir…a moji roditelji ni dan danas me ne poznaju….ali ja im to ne zamjeram!
Moj tata je odrastao na selu u primitivnoj okolini…svog oca nikad nije vidio a majka je morala radit cijeli dan tako da ni ona mu nije dala neki odgoj…bio je po domovima
tako da on nije imao odgoj pa ga nije niti mogao dati meni…
Moja majka je rođena kao nedonošće i slabije joj se razvijao mozak…išla je u posebnu školu i sad zamislite taj spoj ljudi koji su na svijet donijeli djecu a zapravo su i dan danas sami djeca…
tako da neke sasvim normalne stvari koje bi svaki roditelj napravio za svoju djecu ja nisam imala…ali to me nije bacilo u depresiju i u samosažaljenje jer sam razumijela sve zašto i zbog čega se dešava….(o ovoj temi bih mogla knjigu napisat…pa ću ipak krenut dalje od te teme:-))
Uvijek sam tražila odgovore na svoja pitanja i dok ih nisam našla ne bih odustala…a tu prvenstveno mislim na religiju..
Odgojena sam u kršćanskoj obitelji primila sve sakramente itd…ali uvijek sam razmišljala svojom glavom…
tako da danas kad sam dobila neke od svojih odgovora ne svrstavam se ni u kršćane a ni u bilo koju dr religiju…vjerujem u Boga ali ne vjerujem u crkvu…
I mislim da sve što je na svijetu dana pa tako i religija može se koristit u dobre i u loše svrhe..
jer nijedna religija ne govori ništa loše samo ljudi su ti koji to zloupotrebljavaju…
Primjer su križarski ratovi u ime Boga..ali kad je Bog rekao da se krv prolijeva radi vjere…i na tim krvavim temeljima i lažima i dan danas živimo!!!!
nemam ništa protiv ijedne religije i u principu mi svi pričamo o istome Bogu samo smo ga drugačije doživjeli pa su ga jedni nazvali Alah drugi Jahve treći nekako drugačije…
Kada sam to ispričala jednom svećeniku on me upitao jel ja mislim neku sektu osnovat…( i o toj temi bih mogla da napišem knjigu pa zato idem dalje)
Imam jako izraženu intuiciju…ili ne znam kako bih to nazvala što imam u sebi
ali mogu predvidjeti situaciju ćak godinama unaprijed…sad da li je to neki logićan slijed mojih zakljućaka ili sam vidovita na to još nisam našla odgovor…
a u posljednjih dvije godine čak mi na blic zabljesne slika koja se u sljedeći tren desi…
za ove tvrdnje imam dosta situacija za navest i opet bih mogla napisati cijelu knjigu:-)
mogu raditi više stvari odjednom i mislim da imam problema s koncentracijom..sve mi brzo dosadi…monotonija mi je najveći neprijatelj…
a čekanje me ubija…
svojim razgovorom i djelom uspijem pomoći mnogima ali kad sam ja sama u pitanju to je već teže…
nikakav novac mi ne može zamijenit lijepotu osjećaja koju osijećam kad nekome pomognem….znam da je moja misija u životu pomagati živim bićima i to oduvijek znam…
ali sve što mi se izdešavalo u životu navelo me da pomislim da sa mnom nešto nije u redu sa mnom…znala sam da sam drugačija ali nisam mogla to riječima obijasnit ali eto sad znam odgovor:-)
pokušala sam u kratko objasnit sve u sebi ali to je samo dio…mogu samo reć da sam za indigo djecu saznala prije 2 godine i kad sam počela čitati karakteristike u svima sam se našla….i imam argumente za njih…