Indigo, Moj indigo-kristalni svijet

Tranzicija indiga u kristal

Još jedna priča

Do prije nekoliko dana uopće nisam nikada pomislila da bih mogla biti indigo. Nisam niti znala što to znači, samo sam za to negdje usput čula.
Prisjećajući se nekih stvari i događaja iz svoga života, od najranije mladosti do danas, prilično sam se našla u opisu indigo osoba.
Nisam sigurna kako bih sve to napisala da tvori nekakvu smislenu cjelinu, jer inače sam sklona „odlutati“ i otići u nepotrebnu širinu, pa ću pokušati nekakvih kronološkim redom opisati svoj život.

Dječji vrtić i predškolska dob

Ovog razdoblja svog života se jako malo sjećam.
Znam da su moji roditelji imali malo vremena za mene i malo smo vremena provodili zajedno, jer su previše radili.
Ono čega se sjećam je da sam imala problema (ako bi se to uopće tako moglo nazvati) sa popodnevnim spavanjima u vrtiću.
Dok su ostala djeca oko mene spavala nekoliko sati, ja sam ležala budna i osluškivala zvukove izvana, jer nikada nisam mogla zaspati.
U tim trenucima nisam bila nemirna, niti mi je bilo dosadno (što bi se očekivalo od djeteta te dobi), već sam upadala u nekakvo stanje koje mi je teško opisati.
To vrijeme popodnevnog spavanja ja sam provodila u nekakvom svom svijetu mašte, pa mi se znalo dogoditi da sam, iako sam cijelo vrijeme bila budna, ostala ležati u tom stanju i nakon što se većina djece već probudila.

Ono čega se ne sjećam, a drugi su mi rekli, je da sam u dobi kada djeca tek počinju crtati i uopće baratati bojicama i olovkama (sa neke 3-4 godine), ja crtala ljude sa nevjerojatnom preciznošću.
Tete u vrtiću je najviše začudilo što pokušavam nacrtati čovjeka nevjerojatno detaljno.
Dok su crteži ostale djece bili neprepoznatljive šare, ja sam pokušavala nacrtati čovjeka sa prstima na rukama i ušima.

Dok sam još bila beba, imala sam nekakvih problema sa stopalima ( ne znam točno o čemu se radilo), ali liječnici su mojim roditeljima rekli da nikada neću prohodati, te da mi ne smiju čak dozvoliti niti da se pokušam podignuti na noge.
Jednog dana sam se samo primila za rub kreveta, ustala i počela hodati.
Danas više nikakvih problema što se toga tiče nemam.

Osnovna škola

Kad sam bila malo starija, jako me je počeo interesirati svijet duhova, te sam često roditeljima i ostaloj rodbini postavljala pitanja o duhovima, ali su uglavnom izbjegavali govoriti o tome u strahu da me ne prestraše.
U to doba sam često praznike provodila kod bake na selu, koja je živjela u blizini groblja.
Voljela sam se igrati na groblju sa svijećama i ostajati i nakon što je pao mrak.
Nikada nisam, kao moji vršnjaci, osjećala strah od takvog mjesta, već me je privlačio njegov mir.

Često sam tražila od bake da mi čita iz sanjarice što bi mogli značiti neki snovi koje sam sanjala.
Jako su me zanimale i zvijezde. Često sam po noći gledala u nebo i ispitivala starije o zvijedama.

Nikada se nisam voljela igrati lutkama. Voljela sam jedino barbike, ali zato što sam im šivala odjeću i izrađivala kućice od kartona.
Sport me nikada nije osobito privlačio, ali uživala sam u klizanju (naučila sam vrlo rano i vrlo lako klizati).
U to doba sam često ja izmišljala razne igre, koje su moji prijatelji prihvaćali.
Igrali smo se pogreba, gdje je netko glumio pokojnika, a ostali tugujuću rodbinu, zatim igre u kojoj je netko glumio duha koji živi u kući sa ostalima, koji su glumili ukućane… itd.
Uglavnom sam smišljala takve igre.
U to doba sam bila poprilično opsjednuta smrću i duhovima.

U školi sam bila jako nesretna. Prolazila sam sa odličnim, ali nikada nisam baš učila.
Slagala sam se sa malo kime, druga djeca su me uglavnom zadirkivala, zbog čega sam bila jako nesretna.
Često sam postavljala razna pitanja, koja su išla na živce mojim učiteljima.
Moji rodtelji su na roditeljskim sastancima uvijek slušali o mom buntovničkom ponašanju, o tome da za vrijeme svakog odmora izlazim van iz škole (voljela sam provoditi odmore ispred škole, a ne na hodnicima).

Sa mnom je u osnovnu školu išao jedan romski dječak, kojeg su ostala djeca neprestano zadirkivala i omalovažavala.
Meni ga je bilo žao i nakon nekog vremena sam odlučila sjediti s njime u klupi (što nitko drugi iz razreda nije htio), što je još više pridonijelo tome da me zadirkuju.

Kratko vrijeme sam učila svirati klavir, u čemu sam bila prilično dobra i dan danas mi je žao što sam od toga odustala.

Uglavnom, već onda sam se osjećala kao da nikako ne spadam tamo gdje jesam.

Srednja škola

Upisala sam gimnaziju čisto iz inercije. Nisam imala pojma što želim upisati, odnosno više sam bila zbunjena, jer su moji roditelji oduvijek „navijali“ za gimnaziju, pa o nekakvim strukovnim školama nisam niti razmišljala.

Kako sam u osnovnoj školi bila predmet sprdnje, odlučila sam da neću dozvoliti da se to ponovi i u srednjoj.
Od prvog dana sam drugačije postupala prema školskim kolegama, nastojala sam se prikazati samopouzdanom i snažnom osobom.
Mislim da sam to i bila, ali sam se ipak stalno osjećala nesretnom.
U srednjoj školi sam čak imala i misli o samoubojstvu, ali nikada u toj mjeri da bih to doista i napravila. Više su to bila samo nekakva razmišljanja.
Prolazila sam sa trojkom ili nategnutom četvorkom, jer nisam voljela učiti, ali sam jako voljela čitati, tako da barem sa lektirama nisam imala problema, jer sam voljela čitati baš sve.
Mislim da sam oborila nekakav rekord u broju pročitanih knjiga do te dobi.

Čitala sam ama baš sve, s time da me oduvijek privlačila znanstvena fantastika, a nikada nisam voljela čitati autobiografije.

Vrlo rano sam se upustila u spolne odnose, imala sam i nekoliko iskustava sa drugim curama, ali sam definitivno otkrila da ipak nisam homoseksualka, čak niti biseksualka. Više je to bilo eksperimentiranje.

Najdraži predmet mi je bila psihologija, iz čega sam i pisala maturalni rad.
Dobro mi je išla i matematika (išla sam i na natjecanja iz matematike), a najviše sam mrzila tjelesni.
Ponekad sam slušala klasičnu glazbu, koja mi je jako godila.

Profesori su me često opominjali da obratim pažnju na satu. Ponekada sam znala ometati nastavu, mnogo sam markirala, ali mnogo puta sam vidno „odlutala“.
Zbog toga sam najčešće i bila opominjana.
Dok su ostali zapisivali i prepisivali sa ploče, ja sam se znala zamisliti gledajući kroz prozor i ponekad su me profesori i po nekoliko puta opomenuli prije nego što bih uopće shvatila da se obraćaju meni.

Mnogo sam razmišljala o vjeri, čitala sam Bibliju u nadi da ću ju možda uspjeti protumačiti na neki meni smisleni način.
Nikada nisam prihvaćala crkvena objašnjenja, već sam razvila svoja tumačenja, o kojima sada ne bih pisala, jer bi to bilo predugačko.

Pred kraj srednje škole sam postala osobito „teška“ svojim roditeljima. Jako smo često ulazili u sukobe. Tada sam znala imati napade bijesa, koji su ponekada bili tako jaki da bih se zaletjela glavom u ormar, jer više nisam znala kako to „izbaciti“ iz sebe. Bila sam uzrokom pravih drama u kući, da su moji roditelji u jednom trenutku čak pomislili da se drogiram, a droge me nikada nisu privlačile.

Na maturalcu sam nešto doživjela, što osobno smatram najvećim razlogom zbog kojeg sam pomislila da bih mogla biti indigo.
Išli smo gledati predstavu delfina.
Gledajući delfine kako skaču iz bazena i izvode razne prevrte u zraku, osjetila sam snažan poriv za plakanjem.
Bili su prekrasni, ali ja se nisam mogla oduprijeti plaču.
Rasplakala sam se kao kišna godine, ne znajući zašto, pred hrpom ljudi oko mene.
Taj događaj mi je do danas ostao u živom sjećanju.
Prepostavljam da me je pogodilo gledanje tako veličanstvenih životinja sputanih u jednom bazenu, kada zapravo pripadaju prostranstvu otvorenog mora.

I inače sam bila plačljiva. Znala sam u svojoj sobi plakati satima, bez nekog posebnog razloga. To je bio moj način da se barem malo riješim tuge koju sam neprestano osjećala u sebi.
Sakrivala sam se od roditelja, jer da su me zatekli, pomislili bi da me nešto muči i da imam nekakav problem, a ja im nisam znala objasniti zašto plačem.

Isto tako sam jednom prilikom reagirala na srušeno stablo, ne tako intenzivno, ali ipak.
Prisustvovala sam rušenju stabla i pogled na srušeno stablo me, doduše nije rasplakao, ali je u meni pobudio vrlo nelagodan osjećaj i tugu.

Studiranje i danas

Željela sam upisati studij psihologije ili poremećaje u ponašanju.
Na kraju sam završila na agronomiji iz vrlo čestog razloga – nisam upala na željeni fakultet.
Nisam bila briljantan student, niti sam polagala u roku.
Nisam voljela učiti i štrebati nepovezane činjenice.
Uživala sam jedino u kolegijima kao što je genetika. Genetika me je na fakultetu jako zainteresirala, te sam pročitala mnogo knjiga i članaka o genetici, nasljeđivanju, genetskom inženjeringu… itd.

Općenito su, osim toga, moje glavne zanimacije i preokupacije kompjuter (mnogo više od televizije, koju gotovo da i ne gledam), čitanje, općenito znanost, dok me povijesne teme, politika, moda, pogotovo bogati&slavni niti najmanje ne zanimaju – do te mjere da me je ponekad sram koliko o nekim osobama nemam pojma, pa čak niti iz „opće kulture“.

Neću pisati o osjećajima nepripadnosti, osjećajima da sam bolja od drugih, da ljudi oko mene ne shvaćaju ono što je meni sasvim jasno… itd., jer se to ne razlikuje mnogo od opisa drugih ljudi sličnih meni.
Pokušavam se držati što više mogu činjenica (iako su jako povezane sa mojim osjećajima).

Od nekakvih „nadnaravnih“ iskustava…. pa, ne znam baš bih li neka iskustva mogla tako okarakterizirati.
Ponekada imam osjećaj kao da mi netko „šapće“ u jedno uho, i u tom trenutku znam na rubu vidnog polja vidjeti svjetlost, ali u obliku brzog pokreta.
Kao da je netko nekakvom malom lampicom jako brzo mahnuo sa jedne moje strane na rubu vidnog polja. Obično se tada naglo okrenem na stranu na kojoj se to dogodilo.
Kada sam imala 15 godina, jedna meni draga osoba je oboljela od raka.
Jednom prilikom sam ležala na krevetu sa tom osobom i zagrlila ju.
U jednom trenutku, kako je moja ruka bila položena na trbuh te osobe (rak je bio u tom području), osjetila sam da bih, ako se jako skoncentriram, mogla pomoći toj osobi, izliječiti ju.
Pokušavala sam se „skoncentrirati“, ali nisam znala kako. Osjetila sam se bespomoćnom, kao da bih joj doista mogla pomoći, ali me u tome sprečava nedostatak nakakvog znanja.
Ali, znanja koje je meni nadohvat ruke, samo ne znam doprijeti do njega.

U tom je trenutku toj osobi bio dijagnosticiran rak u poodmaklom stadiju i dali su joj još nekoliko mjeseci života.
Živjela je još 4 godine nakon toga.
Ne želim tvrditi da sam ja na to utjecala (jer ipak je ta osoba primala kemoterapiju), ali to su činjenice.

Kada je ta osoba umrla, nisam osjećala veliku tugu, iako sam s njom bila jako bliska.
Osjećala sam da mi nedostaje i da mi nedostaju razgovori sa tom osobom, ali nekakvu duboku bol zbog njezine smrti nisam osjetila.
Također sam na pogrebu te osobe nekako znala da ona nije među nama, niti u našoj blizini, ali sam imala osjećaj da je to zapravo pozitivno i dobro.
Ne znam kao sam to znala, jednostavno sam osjećala.

Ovo bi uglavnom bila moja priča. Vjerojatno bih se mogla sjetiti još mnogočega što bi vrijedilo ovdje napisati, ali teško mi je sve to točno i kratko opisati.
Kada bih se još upustila u objašnjavanje nekih svojih stavova i razmišljanja o životu, smrti i općenito svrsi, napisala bih cijeli roman, pa se zato niti neću u to upuštati.

Ovo pišem iz razloga što mislim da konačno neke stvari mogu sa nekime podijeliti (makar i sa nepoznatim osobama), bez podsmjehivanja, izrugivanja ili jednostavno neshvaćanja.
Već samo to mi predstavlja svojevrsnu utjehu.

Sa ovom mojom pričom učinite što vas je volja. Možete ju objaviti ako želite, ali to nije glavni razlog zašto sam ju napisala.
Glavni je razlog taj što naprosto žudim za time da ipak nekamo pripadam i da nisam jedina i sama.

Oglasi

Siječanj 15, 2010 - Posted by | Citatelji, indigo priče | ,

51 komentar »

  1. Ovo gdje pricas o nadnaravnim stvarima,s time se ja zapravo susrecem zapravo citav niz godina ako ne i cijeli zivot samo neka sjena proleti.

    Komentar autora/ice Happy | Siječanj 18, 2010 | Odgovori

  2. Broj jedan sve pohvale gospodinu koji je napravio blog,a pod broj dva, kako ide ona poznata pjesma…JEBOTE KOLKO NAS IMA..hahaha..
    Živim u Metkoviću, život do prije godinu dana je tekao kao i većini mladih ljudi, neću spominjat da se sjećam čudnih događaja u ranoj mladosti jer se baš i nesjećam,vjerovatno jer sam kao i većina vas bježala od nečega,nažalost a možda i ne, preko tjedna sam non stop pušio travu, koja me spuštala, a preko vikenda šmrkao kokain, koji me dizao i tako par godina u začaranom krugu.

    Život više nije imao smisla,novac nije bio problem, ali mene jednostavno nije moglo više ništa zadovoljit,ni žene, ni već navedene droge ni moj vrlo dobar materijalni status..
    Došao sam na božićnu ispovjed i prvi put u životu iskreno, ali ISKRENO, reko bogu da…ma ustavri neznam točno šta sam rekao ali sam znao da moj život u tom trenutku dotakao dno,na kraju ispovjedi sam se počeo tresi a srce je počelo da lupa tako jako da je umalo iskočilo van mog tijela.

    Izašao sam iz crkve uplašen da udahnem sveži zrak.
    Znate šta sm prvo primjetio, ma primjetio sam sve, primjetio sam žive zelene borove, počeo sam da slušam pjevanje ptica, primjetio sam život u svemu što vidim…
    Nakon toga su se počele događati čudne stvari koje je večina vas već opisla,čudnih snova,čudnih osjećaja,raspoloženja koja su išla od vrhunske sreće do osjećaja boli u grudima zbog ljudi i njihove zloće, počeo sam da osjećam i najmanje potrese dok prijatelji oko mene nisu osjećali ništa, trebala mi je samoća,ali u tome svemu je bilo i nešto fino…
    Pojavila se želja za znanjem, gutao sam knjige kao neki štreber, čudio sam se odkud to sve,pa ja sam nikad nisam volio učit iako sam prolazio s vrlodobar bez ikakvog napora..proučavao sam i religije,joge,šamane,jogine i naravno crkvu i slažem se s većinom vas što mislite da su oni svi INSTITUCIJE koje ne rade svoj poso kako treba.
    Ljudi oko mene su počeli osjećat neku energiju,prilazili su mi i pitali za savjete, punili svoje akomulatore a da ja toga nisma bio svjesan..
    Ma znate šta, puno se toga dogodilo i događa u zadnju godinu dana, a ja se ovom prilikom zahvaljim čovjeku, koji je sasvim slučajno ušao u moj život, koji me uspio održat normalnim i dovest do ove točke da danas sve ovo skupa doživljavam normalnim i znate šta, neki od vas možda ne znaju ali mi možemo sve što zamislimo,samo vjerujte…
    Budem i ja zbunjen pa se zapitam, ŠTA JA MOJ POSO NA OVOJ PLANETI i još nešto,negdje sam pročitao da treba da se pokrene chat, pa MOLIM DA SE POKRENO POD HITNO.
    E i još nešto nije bitno jesmo li indigo ili kristalna djeca ili napredne duše, nije bitno kako se zove pojam koji svi vi osjećate, osjećaj nesebičnog dijeljenja ljubavi prema svim ljudima.
    Mir s vama

    Komentar autora/ice marko | Siječanj 20, 2010 | Odgovori

  3. vjeruj nisi sama… nisam ni ja shvacao do nedavno koliko nas ima, otkad sam saznao sta znaci biti indigo, opazam svaki dan neku novu osobu koju znam otprije a da je indigo…i da, slazem se s markom treba chat podhitno

    Komentar autora/ice Dado | Siječanj 25, 2010 | Odgovori

  4. I što sad kada smo indigo??? Oće li mi biti lakše zbog te spoznaje?? Oću li se lakše nositi sa nekim stvarima u životu sada kad znam da sam indigo? Bojim se da se ništa nije promijenilo. Samo znan da nas ima još. U istom kupusu kao i ja.

    Komentar autora/ice feeling | Siječanj 26, 2010 | Odgovori

    • @feeling, eto na komentaru na plavoj boji si sama sebi odgovorila na ovo pitanje tako da ti ova gluma destrukcije ne stoji (ako jesi indigo).

      Komentar autora/ice Tišina | Siječanj 27, 2010 | Odgovori

      • Ma nije to gluma destrukcije nego pitanje. krivi dojam. Sorry.
        Ako jesam naravno indigo, lakše mi je shvatit zašto reagiram kako reagiram i znam da nas znači ima još sličnih i sve to stoji, ali sada bi volila kada bi postoja neko ko bi mi reka ti si takva i takva i zato moraš to i to promijeniti, raditi tako i tako. Ako razumiš što ti oću reć.

        Komentar autora/ice feeling | Siječanj 27, 2010

  5. Feeling,

    ja još uvijek ne uzimam “zdravo za gotovo” da sam indigo.
    Nisam niti detaljno uopće upoznata sa time.

    Međutim, spoznaja da takvi ljudi postoje i da ima još ljudi sličnih meni mi pomaže da imam više povjerenja u sve ono što osjećam i znam da to nešto znači, da nije riječ o tome da su svi oko mene normalni, a ja imam nekakvu “iskrivljenu percepciju”.
    I prije sam to znala (jednostavno sam znala), ali kad vidim da zapravo postoji objašnjenje toga i još takvih ljudi, lakše se tome prepuštam.
    Sada, kad nešto osjetim ili predvidim, vjerujem tom osjećaju potpuno.

    Komentar autora/ice Ana | Siječanj 27, 2010 | Odgovori

  6. @feeling, eto da sam ja znao toliko koliko ti možeš naučiti samo čitajući ove stranice, bilo bi mi puno lakše u životu, prošao bih puno bezbolnije kroz neke promjene i vjerojatno bi sad bio daleko “napredniji” no što jesam, no ja sam se borio sam i vukao kroz život, srećom, nisam imao problema s roditeljima, jer i moja je mati bila indigo, tako da sam kod nje imao potpunu slobodu i zaštitu, što je nevjerojatno puno pomoglo u mom duhovnom razvoju. Dakle jedino što ti mogu savjetovati je da učiš i pokušavaš se razvijati u pozitivnom smjeru, a sve tvoje zadaće će se same pokazivati, neke ćeš riješiti a da i nećeš znati da su to bile tvoje zadaće, jednostavno ćeš raditi onako kako osjećaš, a to je najvažnije, ne uklapati se u kolotečinu, a opet ne izdizati se na način da s time nekog ponižavaš. A sad čitaj i uživaj!

    Komentar autora/ice Tišina | Siječanj 27, 2010 | Odgovori

    • Je imaš pravo. Tako mi je bilo dosad i tako će mi biti. Nije da se žalin, mada se može steći takav dojam. Skroz san zadovoljna životom (mojim ne globalnim, nažalost). Biće da san malo u šoku. Ono, nije mi ni napamet palo dok mi frendu ni zatribalo i paf! Čitan,čitan i ne virujen. Možda i nisam indigo, možda je moj sin, možda nije ni on ali san se našla u previše opisa na ovim stranicama da bi bilo slučajno. Ko mi može to “potvrditi” (mada osjećan da je to, to-mislin da moja druga strana traži potvrdu)?? Osim ovih testova.

      Komentar autora/ice feeling | Siječanj 28, 2010 | Odgovori

  7. “Sada, kad nešto osjetim ili predvidim, vjerujem tom osjećaju potpuno.”-kaže Ana.

    Znam. I ja isto. Doooobar osjećaj.

    Komentar autora/ice feeling | Siječanj 28, 2010 | Odgovori

  8. Od kad čitam o indigo djeci, prepoznala sam se u puno područja. Sjećam se svojih misli i osjećaja još dok sam bila jako mala, imala sam oko dvije godine, a znam da sam razmišljala potpuno odraslo. To mi je jako čudno. Mama mi govori da sam je stalno prekoravala kao da je ona dijete, a ne ja i da sam je stalno nečem učila. Mislim da sam stalno bila ozbiljna, nikad djetinjasta. SAama sam učila, sama ispunjavala obaveze, kao da mi nije trebao nitko odrastao u blizini, osjećala sam se i sama preodraslo.
    Imala sam jaki osjećaj svjesnosti sebe, bila sam potpuno sigurna da sam savršena takva kakva jesam. Bila sam i potpuno sigurna da Bog postoji, ustvari znala sam to i druga djeca su me smatrala čudnom. Ljudima sam govorila što mislim i nisam razmišljala kako bi oni mogli reagirati.
    Kasnije sam u susretima sa odbijanjem i neprilagođenošću posumnjala u sebe i nastojala se prilagoditi drugima i to je trajalo neko vrijeme. U sebi sam se osjećala izgubljena i nisam nalazila nešto za što bih se mogla hvatiti sve dok se jednom nisam susrela pričom o energetskom tijelu, čakrama i svemu drugom osim ovog vidljivog. znala sam da je to moj put. Istraživanje na tim područjima jer je sve ostalo ništa. Postala sam vegetarijanka, i najčudnija osoba u svome okruženju, jer tu je sve što nije površno čudno. U sebi sam stalno osjećala tugu i isplakala sam more suza. I sad osjećam nalete energije, ali osjećam se puno bolje nakon svega doživljenog, kao da sam se popela na novu stepenicu u svome razvoju. Našla sam sigurnost. Osjećam život i ljubav, kao da sam se vratila sebi.
    Imala sam i imam jako žive i upečatljive snove kojih se sijećam. U snovima sam često bila svjesna da sanjam, a i mijenjala sam djelove snova svjesno ako bih predvidila da će biti ružni.
    U snu mislim da sam doživila izvantjelesno iskustvo. Bila sam tamo gdje duša ode kad napusti tijelo i bilo je prekrasno. Bila sam svjesna da sam mrtva, ali sam bila presretna jer sam znala da sam živa. Tijela nije bilo, ali znala sam da sam to ja. Svi moji osjećaji bili su sa mnom u jednoj točkici svjesnosti koja sam bila ja. Mogla sam biti gdje sam htjela i kad sam htjela. Vrijeme i mjesto nisu postojali, a onda me glas u glavi podsjetio da se moram vratiti, da moram disati ako se mislim vratiti. Probudila sam se teško dišući. Od tad je taj doživljaj sve prisutniji u mome životu. Osjećam da jednostavno jesam i sve se mijenja.
    Eto malo od mene. I ja imam žarku želju podijeliti svoja iskustva! Pozdrav

    Komentar autora/ice dijana | Siječanj 31, 2010 | Odgovori

  9. Huh,… napokon , citajuci Vase postove, i ja pozelih da se izjasnim, u nadi da cu napokon smeti bez straha reci sta mislim i osecam.
    Ja sam 21-o godisnji kristal,… barem mi je takav rezultat bio nakon uradjenog testa boje aure,… gde mi je primarna boja kristal, a sekundarna indigo. Odakle da krenem sa svojim izlaganjem ne znam, ustvari znam, ali kako god da krenem bice preobimno. Mozda je najbolje od sadasnjosti, pa dokle stignem,… U poslednje vreme sve vise i vise ljudi mi govori o mojoj energiji koja ih smiruje, o tome kako sam im zivot promenila, unela srecu i mir u dusu i mozak, i kako sam im dosla u pravom trenutku. Moram naglasiti da sam odgajana u cudnim okolnostima mesovitog braka, seljakala sam se po svim drzavam bivse Juge,.. pa sam i po pitanju religijskog odgoja dosta zbrkana, tako da me ovakvo desavanje i donekle plasi,… ali jos vecim delom raduje! Od kada znam za sebe druzim se sa jako starijim osobama od sebe, koje , kako mnogi kazu, vrlo brzo prerastam, cak mi je jedna prijateljica koja je 10 godina starija od mene rekla da nikada nije mogla da pomisli da neko moze tom brzinom da je preraste i da joj postane „ucitelj“ (mrzim tu rec,.. ali citiram je) i oslonac. Druga desavanja su, da mi profesori sa fakulteta nakon 1 ili 2 predavanaj vec prilaze i pocinju pricu sa mnom u stilu vidi se da ste posebni, izdvajate se od vecine i sl,.. naglasavam nisam bubator, cak sta vise, osrednji sam student po ocenama, ali to je po svemu sudeci nebitno. Medjutim, ne druzim se samo sa starijim osobama,… nego i sa nemocnim i onima kojima treba pomoc. Upravo sam se setila trenutka kada sam usla u jednu prostoriju i videla neke osobe za koje sam iz nekog razloga „znala“ da cu im trebati, cak jedna od tih osoba prica kako je od mene imala nevidjen strah, sto je i istina jer sam ja to na prvu osetila, ali kaze da se vise ni ne seca kako i zasto mi se prepustila i danas znam sve najdublje tajne te osobe. Mene iskreno zanima,… zasto se ljudi „prikace“ za mene, a i zasto ih sama vucem,.. iskreno nije meni tesko, daleko od toga,.. nego mi je jednostavno nekada cudno kako ja kao neko ko je fizickom zivotu znatno mladji da nosim tolike duse sa sobom. A, sto se tice detinjstva,… to ne mogu opisati,.. tolika kolicina cudnih desavanja, bunta i pitanj je nemoguca,.. i nema dovoljno mesta da se opise, stim da sam i u tim ranim godinama oduvek bila neki vodic ljudima, pa cak i rodjenim roditeljima. Sto se tice pitanja skole,.. nikada nisam bila najbolji cak po ocenama, ali sam uvek smatrana za najboljeg dzaka, sva me polja zanimaju od matematike, fizike, hemije, do socijologije, istorije, religije, muzike,… i svemu sto cemu iole paznje dam postajem izvrsna ,… ovo mi sada zvuci kao hvalisanje,… ali ne zelim da to tako ispadne. Ehm… ovo je neka vrsta mog uvoda, jer imam pitanje za Vas koji znate vise o ovoj temi,… desava mi se sve cesce i cesce da sam pod uticajem energije univerzuma, odnosno da pojasnim,… gospodin sa kojim sam pricala po nesto na ovu temu rece da sam neki provodnik energije iz Univerzuma ka zemlji (u ovom podrucju sam neuka, pa smo prenosim sta mi je rekao) , ali to Vam je onaj osecaj kada osecate da vibrirate od kolicine energije, da lebdite, osetite svaki pokret unutar sebe i oko sebe,… meni se to sve cesce i cesce desava, a sto je najcudnije sama mogu regulisati kada to zelim da se desi ali ne svesnim delom,.. nego svaki put kada nekome treba pomoc ili sl. kod mene se otvara taj „kanal“. O Boze,.. moj odgoj i mozak mi govore da ludim i da je suludo ovo pricati, ali eto mozete mi i Vi dati neki odgovor ili smernicu kuda da idem. Kako god,… ja sa ovom svojom energijom pomazem ljudima,… mahom ih nadahnjujem i smirujem, sto je dobro, valjda! Jos sam fizicki mlada i neuka,.. valjda ce se vremenom sve ovo iskristalisati. I da,.. hocu da napomenem da od kada znam za sebe desavalo mi se da npr u skoli znam nesto sto druga deca niti znaju niti bi trebala da znaju,.. ali ja znam i profesori se uvek cude na to, a moram priznati i ja,.. to mi se desava i dan danas,.. sto je nekada fascinirajuce! Cula sam da ljudi koji imaju taj kanal otvoren moraju svoju energiju da crpe od nekud, ja bih rekla da je crpim iz tog samog kanala ali i iz prirode, ja sam jedno od one „lude“ dece koje vidite da grli drvo ili lezi licem okrenuta travi i zemlji (to sam radila u detinjstvu, kasnije su naravno batine izbile to iz glave). Mozda je najvaznije da kazem kako imam osecaj da je moj smisao bitisanja ne ostvarenje sebe, uzivanje u blagodatima civilizacije i sl. nego nesto znatno vise, nesto zbog cega cu ja patiti, ali ce biti isplativo necemu visem i vecem. Pisala bih ja jos,.. ali kako pisem vidim da toga ima sve vise i vise,.. i plasim se da cu Vas isprepadati sa svojim pricama, sto znaci da cu opet ispsasti cudak. Mnogo cinjenica nisam ispricala,… nema mesta,.. ako nekome nesto bude zanimljivo pitajete. Puno pozdrava svima! I hvala sto ste citali moju ispovest!

    Komentar autora/ice iris | Veljača 2, 2010 | Odgovori

  10. Iris…nemoj da se sramiš ili bojiš tog svog osjećaja,doživljavam ista ili jako slična iskustva unutar sebe ili oko sebe. Nekad i sam budem zbunjen šta je meni činiti sa tim svim “moćima”…osjećam ljude i njihovu energiju, nekad se u nekim prostorima ne mogu zadržavati jer osjećam neku negativu pa se moram gibat.
    Da skratim bude svega, ali najdraže od svega mi je biti sam jer mi nikad nije dosadno…moj mejl ako netko želi dobraribica@net.hr

    Komentar autora/ice mark | Veljača 3, 2010 | Odgovori

  11. Iris, zasto se bojis da ces nas isprepadat sa svojim pricama?
    Ako te itko moze razumjet onda su to oni koji su tebi slicni, u ovom slucaju vecina ljudi koja posjecuje ovaj blog.
    Ne smijes se sramit zbog svog dara, mozes samo biti sretna jer si blagoslovljena

    Komentar autora/ice Dado | Veljača 4, 2010 | Odgovori

  12. Iris, gdje si radila taj test boje aure?
    Općenito, gdje i kako se može pouzdano saznati boja svoje aure?
    Ja osobno o tome jako malo znam. Znam da neke osobe imaju mogućnost vidjeti aure. Kako uopće stupiti u kontakt sa nekom takvom osobom?
    Jer, doista bih voljela zasigurno znati.

    Komentar autora/ice Ana | Veljača 4, 2010 | Odgovori

  13. Huh,… ovo je neverovatno,.. po prvi put u zivotu nisam osudjena zato sto sam drugacija,… mada, ruku na srce vremenom mi je postalo i svejedno da li ce me osuditi, ali ipak i dalje je lepo videti da nisi sam 🙂 hvala Vam na tome!
    Ana,.. test boje aure sam radila ovde https://rijecan.wordpress.com/2007/07/11/saznajte-boju-vase-aure/

    uradila sam taj test nekoliko puta,… ali sam i ranije od nekih ljudi cula kao da sam indigo i kristal,.. mada, i ja bih iskreno volela da nadjem nekoga ko se bas time bavi i za koga se jasno zna da vidi boje! stim,… sada mi je vise i svejedno koje sam boje, naucila sam da zivim sama sa sobom i svojim darom (kako to neki smatraju),… ali, nekako mi ne izbija iz glave pomisao da svako moze biti kristal i indigo samo ako zaviri u svoju dusu,.. ne u svoje ja, ne u mozak ili podsvest, nego bas u svoju dusu, ono sto nas svakoga nada odrzava u zivotu,… mozda gresim,… ali i dalje tako osecam upravo u toj dusi o kojoj i pricam,… zato i radim sa ljudima, pokusavam doci do njihove duse i probuditi je,.. jer danasnji tempo i stil zivota rade sve da se suzbije individualnost i zivot u nama!

    Komentar autora/ice Iris | Veljača 8, 2010 | Odgovori

    • @Iris, svatko može biti altruističan, duhovan, human, ali biti indigo ili kristal, to mogu biti samo oni koji imaju takvu auru, dakle ljudi kojima je primarna boja aure (energetskog polja oko tijela), indigo ili kristalne boje. Toliko od mene!

      Komentar autora/ice Tišina | Veljača 8, 2010 | Odgovori

  14. Hvala Iris. Riješila sam taj test već prije. Ispala mi je primarna boja indigo, sekundarna lavanda.

    Komentar autora/ice Ana | Veljača 9, 2010 | Odgovori

  15. Iris, bas si se raspisala 🙂 … pretpostavljam da si i uživo jako brbljava. To nam je zajedničko. I ne moraš se bojati da ces nas isprepadati.. npr. ja bas volim citati opsirne komentare. Najvise mi je zanimljiv bio dio u kojemu govoris o osjecaju da lebdis, vibriras od kolicine energije… To i ja dozivljavam, a nedavno sam otkrila da kada stavim ruke iznad nekog dijela tijela gdje neku osobu boli, ali ne doticem taj predio.. da bol prestane. prvo sam mislila da se radi o placebo efektu, jer sam to uspjevala na samoj sebi raditi. no onda sam i mami, tati, baki.. i svi su potvrdili da bol samo nestane tamo gdje drzim ruku. Sada se trudim malo istrazivati po tome, i isprobavati dokle sam u stanju ici. neobicno mi je to sto se ja oko toga nista posebno ne trudim. Stvarno samo drzim ruku iznad. Niti ne razmisljam o necemu posebno, niti se koncentriram. Samo od sebe. Ah da,… Iris, potrazi malo pojam “astralna projekcija”… lako moguce da ces naici i na iskrivljene informacije.. ali ipak se isplati.

    Komentar autora/ice mimi | Veljača 10, 2010 | Odgovori

  16. baš lijepi post uvelike me je podsjeća na moj život…samo nikada nisam razmišljala da je to zato jer sam možda indigo dijete 😀
    moja priča : rođena sam mjesec i pol dana ranije i u biti su se doktori borili za mamu..ja sam bila otpisana
    ali ipak nakon tri dana šutnje ja sam odlučila živjeti, začudo u inkubatoru sam prodisala za samo tjedan dana i pustili su me van…
    djetinjstvo je se sastojalo od toga da su me čuvali baka i djed jer su roditelji puno radili, i ja sam se najčešće družila sa starim ljudima i pričala bi sa njima satima, e sad neznam dali je to zbog toga jer nisam imala drugog društva …uglavnom sam boravila u svijetu maše
    pričala sam sa biljkama i sa životinjama i sa vjetrom i do dosta dugo…još za vrijem škole…
    pričala sam sa jednom određenom biljkom jer sam mislila d u njoj živi bog
    od najranijih dana jako me je zanimao bog, bila sam gotovo opsednuta sa njime 😀
    i često sam sa njim komunicirala
    isto tako kao mala sam znala viđati nekakve sjene u prostoru u kojem sam se nalazila, često sam osjećala prisutstva. neznam kako bi to nazvala…
    kasnije sam bila dosta nesretna i depresivna, često sam se rezala i nekako se nisam uspjevala povezati sa okolinom…to me je odvelo u drogu..iz koje sam se izvukla
    i krenula nekim lijepšim putem upoznavati samu sebe.
    bavim se umjetnošću ali mi je jako teško funkcionirati u okvirima ovog sistema…ali mislim da to nije stvar indigo ili ne, mislim da je stvarnost toliko otežala da je svima teško.
    jedan dečko kojeg sam slučajno upoznala na cesti, čudna priča rekao je da vidi moju auru i da je zlatna…a neznam šta da kažem na to.
    na kraju krajeva mislim da smo svi u suštini iscjelitelji, da je to naša prava bit..samo je pitanje otvorenosti prema tom segmentu…
    osjećam neizmjernu povezanost sa životinjskim svijetom,
    a što se tiče nekih izvanosjetilnih osjećanja i doživljaja o tome mi se neda sada pisati…imam nekakvog iskustva kroz neke tehnike koje sam prakticirala…i ono što bi poručila svima nama / vama koji smo malo odljepljeni od majčice zemlje da se jednostvano moramo naučiti uzemljivati putem nekog duhovno fizičkog rada, od yoge, tai chia ili jednostavno planinarenjem i hodanjem, pali u mom slučaju.pomaže mi prizemljiti sve to nešto što osjećam i vidim…svaki rad tijelom je koristan jer đabe sve to ako nemožeš funkcionirati u ovoj dimenziji u kojoj jesmo…zasad…e da i ples je poželjan 😉 ovo ne mora biti pravilo ovo su samo moja iskustvom stječenaznanja.
    volite se i pazite se.
    s.

    Komentar autora/ice paikea | Veljača 11, 2010 | Odgovori

  17. Pročitala sam tvoju priču… i toliko je slična s mojom životnom pričom.. do najsitnijih detalja, da si me rasplakala.. i prestrašila… ali i pružila divno iskustvo!
    Hvala

    Komentar autora/ice Tahina | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  18. Pozdrav svima!
    Ovu genijalnu stranicu, najljepša hvala autoru koji ju je otvorio, otkrih tek prekjučer.
    Inače nikad nisam niti pomislila da sam indigo ili slično iako sam o tom nešto malo čula i čitala, mislila sam da se to odnosi na dječicu i da sam ja prestara (u prosincu napunih 30.).
    Uvijek sam bila ‘čudna’.. Da ne ponavljam sve priče od gore, uglavnom u svakoj sam pronašla dobar dio sebe.
    Sa starcima od malega nema zajedničkog jezika. Što dobro reče Iris, batine su izbile dosta toga iz glave a i ponašanja. Uglavnom, ista priča, kao mala nisam mogla spavat popodne,maštarila sam, bila dekoncentrirana, škola mi je bila nužno zlo iako sam imala vrlo dobar i odličan uspjeh. Družila se ni sa kim tj. nitko sa mnom, čitala lektire za godinu dvije unaprijed, u osnovnoj bila ismijavana i totalni outsider (družila se sa svim manjinama i općenito odbačenim ljudima). U srednjoj (opća gimnazija) sam se odlučila za ‘kamuflažu’, bilo je malo lakše, imala sam više prijatelja, ali svejedno sam dobila nadimak ‘alien’ i dalje sam osjećala da nisam na pravom mjestu. Jednom mi je jedna kolegica čak rekla da me ne voli gledat u oči jer imam tako neki čudan pogled, kao da znam nešto posebno, što nitko drugi ne zna.
    Poslje srednje sam upisla faks u Zagrebu i konačno otišla daleko od doma (Vojvodina). Tada sam počela puno raditi na sebi, najprije sam naučila svladavati bijes, koji je sad znam, bio posljedica represija u obitelji (moji su zagriženi, netolerantni, fanatični katolici najgore vrste). Zatim sam pročitala tone i tone knjiga sampomoći,klasične psihologije, meditacija svih vrsta, sve moguće religije, jednostavno vuklo me je i osjećala sam toliku glad, sad kad mi je sve bilo dostupno tj nisu me starci kontrolirali. Često sam spavala samo par sati na noć i izostajala iz predavanja. Svejedno sam završila faks u roku i upisala magisterij u Ljubljani, al pošto nisam odmah dobila dom, godinu i pol dana sam živjela sa starcima koji su se u međuvremenu preselili natrag u hrvatsku.
    Dok sam bila doma u Vojvodini, često sam imala suicidalne misli, i često sam zatvorena u sobi plakala i znala se grebat po nogama i rukama do krvi i udarat glavom u zidove i ormane, jer su me starci tolko gušili da sam doslovno imala osjećaj da mi je duh/energija za desetak centimetara izmaknuto iz tijela, grozan jedan osjećaj, ne znam ni kako ga opisat, tjelo jedva osjećaš, onako, doslovno si ‘izvan sebe’.
    Uglavnom, sve je to za vrijeme faksa prestalo i taman sam se počele ljepo osjećat sama sa sobom, a onda opet k starcima.. Uglavnom, preživjela sam i nekako dobila dom (od 130 ljudi bila 24 na listi – ako svemir tu nije imao prste – ne znam tko je :-). Tada sam nastavila svoj put. nešto je silno vuklo k sjeverno američkim indijancima, druidima i paganizmu – zvuči vjerojatno zbrkano, al kroz te stvari sam našla sebe i ušla u divnu meditativnu fazu. I sve bi bilo super, da se nije sve skupa intenziviralo u zadnjih mjesec dana (stravično uzbudljive noći, sa čudesnim i ljepim i groznim snovima koji prevazilaze svaku virtual reality u kombinaciji sa zombi osjećajem tjekom dana i dugim popodnevnim spavanjcima i opet snovi itd.), ukratko već danima ništa konkretno ne uspjevam napravit za faks, sam kuham, plešem, spavam i meditiram.
    Kopala sam po netu i skoro sam si dijagnosticirala blaži oblik narkolepsije, kad sam čitajuć Krešimira Mišaka i njegov sjajan blog u večernjem: Preko ruba znanosti, otvorila jednu drugu stranicu, a sa nje ovu i ostala zaprepaštena…
    Prvo sam saznala da se indigovci rađamo još od 1965, i da moja ‘narkolepsija’ ustvari predstavlja početak prelaska u kristal i to me je toliko oduševilo da se od prekjuče navečer osjećam kako nanovo rođeno dijete. Napokon, nisam luda i šta je još bolje, nisam jedina 🙂

    Neizmjerno sam vam zahvalna za iskustva koja ste podijelili, koja sam pročitala tek danas i naravno rasplakala se, od sreće, jer napokon, znam šta mi je i zato ogromno HVALA ljudovi što ste podijelili svoja iskustva i hvala svemiru/bogu/čudesnoj energiji što nas je sve skupa dovelo ovamo 🙂

    PS A da, chat je stvarno genijalna ideja.. 🙂

    Komentar autora/ice ivana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  19. E da, još i to, osjećaj da mogu ozdravit bol alo položim ruku da se samo moram koncentrirat a ne znam točno kako (i činjenica da mama tvrdi da ju nitko ne masira tako ljepo i učinkovito kao ja).
    I da, osjećaj da je još neko nevidljivo prisustvo uz mene. Od malena i često mi se događa i po noći i po danu da imam osjećaj kako mi netko ili nešto dodiruje po kosi i ramenima. I kad okrenem glavu kao da neka svjetlost bljesne tik na rubu vidokruga. Prije sam uvijek mislila da mi se samo pričinjava..
    Uh, ovo je tako oslobađajuće.. 🙂
    Nisam luda i nisam jedina, to je toliko čudesno, uh, mislim da ću se opet rasplakat.. Idem oprat suđe, da vas ne smaram više 😉
    Uživajte, šmrc, šmrc, jedan veliki zagrljaj svima!!

    Komentar autora/ice ivana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  20. Ivana, baš si me podsjetila sa svojom pričom o tome kako se u posljednje vrijeme drugačije osjećaš i ovo o snovima.
    Ja također u posljednje vrijeme imam snove, koji ostavljaju na mene jaki utisak i izraženi osjećaj da ti snovi imaju neko bitno značenje.
    Moram si upaliti alarm da se uspijem probuditi do 12 sati, jer bih inače spavala i do 3 popodne!

    U posljednje vrijeme često imam osjećaj iščekivanja – baš takav osjećaj, ne mogu ga drugačije opisati, nego kao iščekivanje.
    Kao da nešto očekujem, a ne znam točno što.
    Ponekada me toliko zna taj osjećaj zaokupiti da odgađam neke stvari koje sam planirala napraviti – npr. planiram oprati kosu i zateknem se kako sjedim na krevetu sa tim osjećajem da nešto očekujem i onda se trgnem.
    Ono, kao kad ti trebaju svaki čas stići gosti – pa nećeš baš tada prati kosu. Ne znam kako to bolje opisati.

    Isto tako se u posljednje vrijeme osjećam nekako odvojeno od ostatka svijeta.
    Kao da nisam u potpunosti prisutna tu gdje jesam, kao da sve oko sebe gledam iz neke udaljene perspektive.
    Sve se teže koncentriram, pogotovo na druge ljude i postalo mi je teško pratiti kad mi netko nešto govori.
    Odlutam u sekundi.
    Sve više preferiram biti sama.
    I to mi je postalo baš izraženo u posljednjih par tjedana.
    Evo, baš sam neki dan bila sa mojim uobičajenim društvom – i inače imam osjećaj da baš ne pripadam među njih, ali je ovaj puta taj osjećaj bio mnogo izraženiji nego inače.
    Sve teme razgovora su mi se učinile još beznačajnijim nego inače, do te mjere da ih nisam niti pokušavala pratiti.
    Uhvatila sam se kako se čudim tim ljudima – kako im se da trošiti vrijeme u razmišljanju i razgovoru o toliko banalnim i nebitnim stvarima.

    Ja ne znam, je li to predosjećaj da će se nešto važno dogoditi ili što….?
    Ne znam kako to objasniti, samo znam da sve teže funkcioniram među ljudima u posljednje vrijeme.

    Komentar autora/ice Ana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  21. Draga Ana,
    Ja vjerujem da se sve događa s razlogom.
    Ja opet imam više osjećaj da moram krenut u akciju, nešto učiniti, kao da već kasnim. A baš kao što kažeš ne znam što. I znam sate i sate provest filozofirajuć u glavi razne scenarije šta bi trebalo napravit. Iako puno spavam i totalno sam zombijasta, svaki dan do mene dolaze informacije o stvarima o kojima nisamimala pojma ali sam ih slutjela. Napr. da šačica ljudi (iluminati/masoni) upravljaju svijetom, da je farmaceutska industrija njihova lijeva a političari i predsjednici desna ruka (afera sa vakcinama protiv svinjske gripe i još tone idiotskih stvari šta svak normalan ko gleda dnevnik mora vidjet da nešt generalno ne štima i da odosmo svi skupa u tri pičke materine (ne volim psovat al za to šta se događa nema nježne riječi..) ukoliko nešt ne poduzmemo i to hitno!!
    I baš što kažeš gledam druge ljude i nije mi jasno, pričam o tome sa prijateljima a oni nastave o tome kamo ćeš na skijanje i šta sam kupio/la juče… I ne mogu vjerovat!!!
    Al vidi, ak sam išta naučila do sada, šta got mi se dešavalo vodilo me je nekud naprijed, čak i kad to u tom trenutku nije bilo u skladu s mojim željama. Netko ili nešto tamo gore ima plan, i vodi nas sve. Ništa nije slučajno. I sigurna sam, kad dođe čas, znat ćemo točno, naši duhovi/glasovi/svjetlosti vodit će nas.
    I nek mi kaže da sam luda tko got hoće, ja to osjećam tako snažno da se tresem i sad već jedva tipkam. Duboko u sebi dok sam se ‘kamuflirala’ u ovom svijetu, nekako sam znala da nisam sama, neka unutarnja, duhovna logika mi je govorila da je nemoguće da sam sama i mislim da sam slutjela da će doć vrijeme kad ćemo se upoznat, povezat.. Što će to donjeti i na koji način ne znam, ali znam/osjećam da će rasti i učiniti genijalne stvari..
    Trenutno osjećam neopisivu želju da vas upoznam uživo. Moramo se nać negdje i pričat, ne znam, dotaknit jedni druge, imam strašnu potrebu fizički vam se približit, zagrlit vas, a uopće vas ne poznajem.. Al nemam pojma, tak ste mi bliski.. God, ne znam jel to sve skupa ima smisla ili je to neko kolektivno ludilo od svih pesticida kojima nas šopaju 😉
    Ma, mora imat smisla, mora, ak ovo nema smisla onda ništ nema smisla!

    Komentar autora/ice ivana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  22. E vidiš, menu su isto baš te spike sa cjepivom protiv svinjske gripe nekako “dotakle”, probudile neki osjećaj zabrinutosti, a inače me takve stvari koje čujem na televiziji u pravilu ne diraju, pogotovo što se tiče politike.
    Inače sam imuna na ono što čujem na televiziji, jer sve to uzimam sa veeeelikom rezervom, ali sad kad si spomenula to cjepivo – na to nisam ostala ravnodušna.
    Možda stvarno nečega u tome ima.

    A sa druge strane, ovaj potres na Haitiju.
    Naravno, duboko suosjećam sa ljudima koji su nastradali i ostali bez ičega – najradije bih da mogu posvojiti svu djecu koja su ostala bez roditelja i krova nad glavom u toj katastrofi, ali taj potres nije u meni izazvao osjećaj da je značio išta više od prirodne katastrofe.

    Komentar autora/ice Ana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  23. Čitajući komentare stalno mi se u glavi vrtila misao da bi vas željela upoznati u živo…I onda sam pročitala Ivanin komentar 🙂
    Inače, ne vjerujem u slučajnosti i činjenica da se ovdje ljudi skupljaju sa sličnim (istim) iskustvima… i da svi osjećamo da dolazi promjena, da nam je sve teže komunicirati s ljudima.. ne može biti slučajnost…
    Ni ova stranica do koje smo čudnim putevima svi nabasali nije slučajnost… i to u ovim trenutcima promjene…

    Komentar autora/ice tahina | Veljača 15, 2010 | Odgovori

    • Slažem se. Iako sam od malena bila “drugačija” i osjećala se neprilagođeno, ti osjećaji koji su se javili u meni u posljednje vrijeme (te neke promjene, koje je nemoguće ne zamijetiti) su me nagnale da uopće potražim nešto o tome na internetu.
      A vidim da je slično i sa ostalima.
      Teško da bi to bila puka slučajnost.

      Komentar autora/ice Ana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  24. Ana, isto, isto i kod mene, inače sam imuna na političare i njihove gluposti, dnevnik gledam jako, jako rijetko al kad gledam ne mogu vjerovati kakve gluposti na njemu valjaju i kako ih većina ljudi proguta za istinu. Inače ja bih posvojila veći dio, kad bi se dalo trećeg svijeta. Kad got vidim neki prilog izgubim apetit na par dana i strašno me je sram što sam trenutak prije razmišljala kak bi bilo super dobt love za novi komp il što got drugo jer imam previše u odnosu na te ljude i naravno – rasplačem se i ljuta sam na sve prebogate pojedince i vlade i države i monarhe i…. grrrrrrr sam mrvicu kad bi odvojili bilo bi za sve a oni ne bi ni osjetili… Ovako imam osjećaj da drže sve te jadne ljude u takvoj bijedi da bi nama, pokazali kako nam je super pod njihovom vlašću i što je još gore igraju na naše osjećaje da bi dali lovu raznim karitasima i unicefima i ta lova uglavnom završi u njihovim džepovima, jako mali dio ode onima koji stvarno trebaju. Mene takve stvari dovode do ludila.

    Tahina, doć će dan, nać ćemo se 🙂

    Komentar autora/ice ivana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  25. Ja sam nedavno čula za djevojčicu koja je išla sa mojom nećakinjom u vrtić. Boluje od nekakvog netipičnog oblika leukemije i jedina nada joj je jako skupo liječenje u Njemačkoj za koje njezini roditelji nemaju novaca.
    Plakala sam zbog nje 3 dana, a nisam ju niti upoznala.
    Onda sam išla igrati lutriju (koju nikad prije u životu nisam igrala) sa odlukom da ću joj, ako dobijem, platiti liječenje.
    Znam da zvuči naivno, ali htjela sam pokušati nešto učiniti, koliko god se nekome to činilo smiješnim.
    Naravno, primaju oni dobrotvorne priloge, ali nisu uspjeli skupiti niti polovicu potrebnih sredstava.

    Komentar autora/ice Ana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  26. A da, još nešto, od kad sam postala prvi post – moju životnu priču, grize me što sam starce tako ružno opisala, jesu prilično fanatični vjernici i imaju svoje neke ideje kako treba bit, cijeli život su zabrinuti i ne znaju se opustit i uživat ni u onom šta stvarno imaju, i jesu mi zagorčali djetinjstvo baš zbog tih svojih stavova, i najljepše se slažemo ak sam ja bar 100km daleko, al ipak su me naučili biti pošten i iskren. Imati čistu savjest, pomagati ljudima u nevolji i što je najbolje u zadnje dvije godine su se promijenili na bolje. Nekako su me počeli slušati i slagati se sa mnom a i sami kao da doživljavaju neko produhovljenje, ne nerviraju se više oko svega i puno lakše komuniciramo iako se i ja trudim ne gnjaviti ih s mojim ‘mušicama’.
    Eto, morala sam još to dodat, često kad su oni u pitanju, kažem neke ne baš ljepe stvari a poslje me to grize ipak su moji starci i ako me nisu nikad razumjeli, sad bar znam zašto i nekako mi je žao 😦

    Komentar autora/ice ivana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  27. Ja nisam imala problema sa mamom – ona se uklapa potpuno u opis indigo osoba. Ako i jest indigo, onda je valjda jedna od prvih, jer ima skoro 60 godina.
    Ona me i je od malena poticala na čitanje svega i svačega i na razmišljanje svojom glavom.
    Jedino što je uvijek jako puno radila, pa smo malo vremena provodile zajedno.
    Ali, sa tatom sam uvijek teško nalazila zajednički jezik.

    Komentar autora/ice Ana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

  28. U biti i ja sam imala ljepih momenata s mamom, vodila me je puno u šetnje i ak je sve bilo kul, znale smo imat i ljepe duboke razgovore. No kad got sam nenamjerno krenula van iz bilo kakvog zacrtanog okvira nastali su gadni problemi. Deranje, kažnjevanje, zabrana izlazaka, i psihološki presing.. i vječito pitanje: ‘zašto ne možeš biti kao ostala djeca, zašto uvijek moraš biti posebna?’ Kao da sam htjela bit posebna a nisam.. nikako mi nije jasno kak to nisu osjetili..
    Ma, nema veze, prošlo je, sad je dobro.

    Inače, Anči, nije naivno, i ja sam imala lude ideje kako pomoći ljudima koje ne poznajem a čije su me priče dirnule, našla sam da je dobra stvar, ako nema drugog načina, misliti na osobu i slati joj pozitivnu energiju/moliti ili obaviti neki vjerski obred za tu osobu…

    Komentar autora/ice ivana | Veljača 15, 2010 | Odgovori

    • Moja mama je uglavnom imala razumijevanja za moje stavove. Za određena ponašanja (pogotovo u pubertetu) nije.
      Samo što, imam osjećaj da me ona je razumjela, ali me je ipak s druge strane nastojala usmjeriti da se ipak prilagodim okolini, što mi nikada baš nije polazilo za rukom.
      Mislim, uspjevala sam se ja prilagoditi tako da funkcioniram u društvu i među ljudima, ali se u sebi nisam osjećala dobro.

      A tata mi je, s druge strane, stalno govorio da bih se trebala sramiti, jer se ponašam kao da su me odgojili komunisti (wtf?).
      Najviše ga je smetalo što ne prihvaćam vjeru onako kako ju tumači crkva (a on sam se samo izjašnjava kao vjernik – niti ide u crkvu, niti se moli, niti ima i trunčicu duhovnosti u sebi).
      Ne moram ti ni objašnjavati koliko mi je to bilo frustrirajuće.

      Ali, ovo što pričaš o “zacrtanim okvirima” imaš potpuno pravo. Mislim da je to jednostavno trenutno tako – najviše od ljudi što možeš očekivati je da donekle shvate neka tvoja razmišljanja i da te ne ismiju, međutim kad pokušaš po svojim uvjerenjima i živjeti – e, tu prestaje svako razumijevanje.
      Ja zbog toga vrlo često znam reći da sam se prerano rodila, pa me ljudi čudno gledaju.

      Komentar autora/ice Ana | Veljača 16, 2010 | Odgovori

  29. hehehe, totalno te kužim 🙂
    i ja sam se prerano rodila (i to ne samo figurativno, izletjela sam pri kraju osmog mjeseca trudnoće i nisam htjela ni plakat ni disat, malo me je doktor pljosnuo po guzi okrenutu naopačke pa sam ipak pristala da ostanem.. iako se čini da sam već tad znala da mi se neće svidjet 😉

    Sa mojima sam imala ljepih momenata, al uvjek su zaključivali: zašto nisi uvijek takva dobra??? Kaj to uopće znači?? Sa crkvom je ista stvar, prvo sam negdje od 15 do srednjig 20ih bila skroz u crkvi, čak sam neko vrijeme radila s djecom kao vjeroučiteljica. A onda sam po faksu radila oko godinu dana na župnom uredu i… grozno, koliko je tamo korupcije, licemjerstva i teških dogmi koje nikako nisam mogla progutat. Milion puta mi je došlo da kao Martin Luther zakucam listu na vrata crkve. Mislim halo, 50kn da bi misa bila namjenjena baš TVOM pokojniku?????!!!! WTF misa je za sve i za ono što got tko od njih namijeni – u svom srcu, ne u džep svećenika.. I limb!? Kad sam čula da je papa ukinuo limb i pitala što je to uopće pa su mi objasnili da je to neka vrst čistilišta za nekrštene bebe. Again WTF, bebe????!!! Kao ak nije krštena nije očišćena od prvotnog grijeha.. kojeg, da je malo bespomoćno i kaka u gaće. Ko je to nenormalan uopće smislio jednom u povijesti crkve, a sad kao treba bit veseo jer ga je papa ukinuo.. Ma koje nebuloze. Joj ljudski šljam je uništio sve pozitivno u bilo kojoj religiji. Cijenim jedino prave produhovljene kršćane i muslimane i budiste i taoiste i sikhe i šamane i što got, prepoznaješ ih po tome da rijetko govore o bilo kakvoj vjeri, takvi ju jednostavno žive. I to je pravi put.

    Zato sam se i ‘prebacila’ u preksu sjeverno američkih indijanaca, oni nemaju nikakve organizirane religije, vjera je doživljaj pojedinca, njegov intiman odnos sa stvarateljem, zemljom, nebom, dušom.. nemaju nikavog imena za TO, samo osjećaj, koji svatko za sebe hrani i razvija unutar sebe, o tom se ne raspravlja, ne filozofira. To je tvoje i kraj. A po tvojim reakcijama i svakodnevnim izborima se vidi na kakvom si nivou. O tome nema ni knjiga i zato su oni tako zatvoreni i ‘tajanstveni’jer uopće ne kuže našu potrebu da ‘naučimo’ njihovu vjeru, jer je nema, to je pitanje doživljaja i tvog osobnog razvoja. Jedna od rijetkih knjiga je:
    Charles Aleksander Eastman – Ohijesa INDIJANSKA DUŠA
    ak ju nađeš, pročitaj ju, jako je ljepa.

    Komentar autora/ice ivana | Veljača 16, 2010 | Odgovori

    • Hahaha, ne mogu vjerovati!
      I ti si uočila ovo o limbu?
      Ja se onda pitam – pa zašto ne bi papa fino ukinuo i pakao, pa ćemo svi u raj?
      Mislim, kad već ima ovlasti ukidati takve stvari.
      Ajme meni, kojih nebuloza!
      Već sam zaboravila na to, ali prva sam komentirala to ukidanje limba kad sam za to čula.

      Ovo što si opisala kako indijanci doživljavaju vjeru – otprilike si i ja tako to postavljam, premda nisam pretjerano proučavala vjerovanja drugih naroda.
      Nipošto nisam ateist, ali me mnogi ljudi nazivaju ateistom (možda samo ne znaju što taj izraz znači, pa je njima ateist svatko tko ne vjeruje na “crkveni način”).
      Pričitat ću tu knjigu, kad mi dođe na red. Imam podugačak spisak knjiga koje želim pročitati, a u zadnje vrijeme baš nisam imala vremena za čitanje.

      Komentar autora/ice Ana | Veljača 16, 2010 | Odgovori

  30. uff puno ste se raspisale, pa ne stignem sad sve pročitat i komentirat. Evo samo da vam kažem… što se tiče upoznavanja.. mislim da je ivana to spomenula. Stvarno vam preporučujem da se uopće ne ustručavate dogovoriti izlazak s nekim od ostalih indigovaca odavde. Ja sam jednog dečka idnigovca, vršnjaka upoznala. I to mi je predivno iskustvo. Neobično je uživo upoznati osobu koja je toliko slična tebi i ima puno sličnih stavova o životu i svemu.. a da si prije toga mislila da si ti jedina na svijetu, ludi izuzetak, koji razmišlja drugačije od svih ostalih. Ja sam mislila tako, jer nikada nigdje nisam ni vidjela ni pročitala razmišljanja kakva su se meni motala glavom. i zamislite koji je onda šok kad prvi put nekog vidite, i ta osoba počne doslovno citirati vaše misli. Nevjerojatno. A i ugodno je upoznati nekoga jednako empatičnog i osjećajnog.

    Komentar autora/ice mimi | Veljača 17, 2010 | Odgovori

  31. Pa fakat baš se raspisašmo, hihihi, imam neki tihi dojam da smo svi postali brbljivi jer konačno možemo bez cenzure reć što mislimo, osjećamo i doživljavano.

    Kako got, moj mail je neelanna@gmail.com pa tko želi nek slobodno piše, za razgovor, zabavu a i čist da vidimo tko je gdje i kako bi se mogli nać..

    Ljep dan svima, ja idem u šetnjicu, a onda čistit stan – opet 😉

    Komentar autora/ice ivana | Veljača 17, 2010 | Odgovori

  32. Mimi, imaš pravo – baš smo se raspisali. Mislim da je to upravo zbog ovog razloga kojeg je navela Ivana – konačno možemo neke stvari reći bez ustručavanja.

    A ovo što pišeš o tome kako je upoznati drugu takvu osobu – znam dobro kako je to.
    Imam jednu frendicu sa kojom sam si dobra od malih nogu – sada se ipak mnogo rjeđe viđamo (posao, obaveze… itd), ali kad se nađemo, priči nema kraja.
    Zadnji put kad je došla k meni na kavu, pričale smo do 6 ujutro.
    Uvjerena sam da je i ona indigo.
    Istina, poznajemo se jako dugo i zna me u dušu, ali je ona jedina osoba kojoj mogu nešto što bi inače drugi ljudi smatrali potpuno apstraktnim reći u 3 riječi.
    Kad je sa nama još netko – ta osoba se osjeća isključeno i mnogi su nam rekli da nemaju pojma o čemu nas dvije pričamo.

    Dok me drugi ljudi upravo zamaraju svojim besmislenim i dosadnim temama, s njom mi je toliko lako razgovarati i to mi predstavlja pravo opuštanje i okrepu.

    Komentar autora/ice Ana | Veljača 17, 2010 | Odgovori

  33. ana, ee imam i ja jednu takvu frendicu. Prva prijateljica koju sam uopce upozanala, jos u vrtiću. SLične smo si po mnogo stvari, i isto tako sam (dosad) samo s njom mogla pričati o svemu tome. I isto tako nam svi kažu da se osjećaju isključeno kad mi pričamo!!! Kao da mi čitaš misli, Ana! Ona je čak susrela pojam indigo djeteta te je pretraživala po internetu, i pronašla niz opisa. I Prvo ju je sve podsjetilo na mene, te mi je odlučila javiti da pogledam. No nekom slučajnošću je zaboravila, te sam ja tek nakon par mjeseci sama naišla na ovu stranicu. Vjerojatno sam tek tada bila spremna saznati.

    A što se tiče brbljavosti… hehehe, meni se nekako čini da su svi indigovci poprilično brbljavi. Pritom posebno mislim na situaciju kad se međusobno razgovaraju. Ja sam se isto raspisala kad mi sam se prepoznala u opisu, i u drugim pričama. Iako sam još mjesecima sumnjala u to da sam indigo. Bojala sam se da se smatram takvom jer to želim. No, kako je vrijeme prolazilo, svašta sam doživljavala. Pa sad mogu reći i da sam doživjela astralnu projekciju. Saznavši za sve ovo, kao da su mi se sposobnosti počele vraćati, koje sam imala kao malena. Kao dijete sam bila slobodnija i bezbrižnija, još neupoznata sa općeljudskim razmišljanjima. Sada sam se ponovno otvorila tom svijetu. I sviđa mi se to. 🙂
    — ps. za ivanu.. javit ću ti se na mail!! pozdrav svima

    Komentar autora/ice mimi | Veljača 18, 2010 | Odgovori

  34. Sve vase price su super i dosta toga sto sam procito me podsjeca na vlastiti zivot, ali koliko sam vidio svi ovdje su 20+ tak da se pitam da li sam ja jedini ovdje koji je jos u tinejdzerskim godinama?

    Komentar autora/ice Dado | Veljača 20, 2010 | Odgovori

  35. joooj Dado, pa o cemu ti pricas.
    evo, ja sam upravo danas navrsila 17 godina!!
    tako da nisi jedini

    Komentar autora/ice mimi | Veljača 20, 2010 | Odgovori

  36. Hehehe, Dado, ne sekiraj se, kronološke godine ne znače baš ništa. Eto ja sam nedavno napunila 30, osjećam se kao da mi je 18, mama je sva divlja jer još nisam udata i nemam djecu itd.
    Jedino se duhovno osjećam puno, puno starije ponekad imam dojam da sam stara baba kojoj idu na živce odrasli a jako plitki ljudi (vjerujem da svi imate iskustva sa ljudima koji su nevjerojatno zatupljeni usprkos svojim godinama, diplomama, statusima u društvu..), glasna muzika, tulumi (naročito oni kod susjeda, jer na druge ne idem nit ih priređujem),šopingi, isprazni razgovori o modi isl., itd. itd…

    Kaj se tiče prijatelja, ja sam se eto selila jako puno i svugdje ostavila po 2-3 stvarno kvalitetne osobe, za koje sam, sad, kad sve ovo znam isto uvjerena da su indigo. U principu s njima se jedino i družim, zato mi služi facebook i skype. A isto je i sa ljudima ovdje, imam 3 frendice, 1 frenda i mog dragog i to je sasvim dovoljno, za pravu kvalitetu druženja. A to je neprekidna rasprava o tome šta se događa, komentiranju bloga Krešimira Mišaka, jako dobra stvar, uvjerite se sami: http://blog.vecernji.hr/misak/ i još jedne zanimljive web stranice, koja će, nadamo se, promijeniti svijet: http://www.thevenusproject.com/
    Ja sam ju otkrila tek prije par dana, a postoji još od 1975. Ne znam za vas, al meni je bilo kao da čitam svoje misli… Pogledajte i… javite drugima…
    Ljep dan svima 🙂

    Komentar autora/ice ivana | Veljača 22, 2010 | Odgovori

  37. sretan rodendan 😀

    Komentar autora/ice Dado | Veljača 22, 2010 | Odgovori

  38. hvala Dado!… a koliko ti imas godina? podijeli to, i drugi su se izjasnili

    Komentar autora/ice mimi | Veljača 23, 2010 | Odgovori

  39. skoro sam se u potpunosti pronašla u gore ispričanoj priči, toliko se ne osjećam pripadnicom svoje okoline i društva da sam jedno vrijeme čak pila i antidepresive da bih uklonila tu enormnu tugu i besmisao koji nosim u sebi od najmanjih nogu; nikada nisam bila dio ovoga svijeta, nikada nisam osjećala da nekamo ili nekome pripadam; obožavala sam jedino čitati i pisati što i dan-danas radim s tolikim intenzitetom jer to je moj svijet, to je moj akumulator, tu sam ja.
    okrivljavala sam sebe samu i još uvijek to činim za apsolutno sve probleme koje drugi oko mene imaju, na sebe sam nametnula odgovornost za svaku lošu misao i svaku negativnu energiju;čak sam sebe samu optuživala da nisam dovoljno dobra i da se zato ne mogu uklopiti; danas sam sasvim slučajno naletjela na ove stranice i ne mogu vjerovat…lutam godinama…imam ih 29 na leđima, a osjećam se kao da mi je 15, kao da je sve prohujalo pored mene dok ja pokušavam konačno spoznati istinu o samoj sebi i vlastitim reakcijama na događaje oko sebe…nisam se pronašla ni u braku, ni u obitelji koju imam, ni u poslu, ni u čemu, potpuno sam konfuzna, osjećam da mora biti puno više i osjećam da iz nekog razloga moje postojanje mora biti smisleno, a do sada samo cupkam u mjestu; nisam nezahvalna i sebična, ali osjećam se toliko prazno, kao da tratim vrijeme dok bih u biti trebala činiti nešto korisno, ne znam koliko sam se dobro izrazila…uvijek sam odskakala,a promjene raspoloženja su toliko drastične; u društvu sm duša cijele ekipe, vođa, nasmijana, zabavljač, a privatno sam gotovo uvijek na rubu plača, često plačem jer osjećam da me to čisti, vrlo sam nemirna i ponekad bijesna jer se osjećam sputano normama koje mi okolina nameće…najradije bih pobjegla, ali se bojim jer gdje god da odeš nosiš sebe sa sobom…sam sam htjela reći hvala jer sada znam da nisam sama i da je samnom sve u redu, btw, antidepresivi su bili jedna faza koja je prošlost, daleka prošlost jer sam i tada znala duboko u sebi da je sve u redu samnom samo možda imam pojačanu empatiju…hvala…

    Komentar autora/ice maya | Travanj 7, 2010 | Odgovori

  40. imam problem,u zadnje vrijeme imam jako cudne snove,taman kad zaspem na trenutak prođe me nekakva jeza i vidim kako mi neka osoba prilazi i sapce mi nesto i pokusava mi nesto reci a ja to ne razumijem.snovi su ko stvarnost,gdje zaspem tamo mi se to i desava…u zadnje vrijeme to postaje cesto..sinoc taman kad sam zaspo osoba mi je bila u sobi i prisla mi dok ja spavam i govori mi nest,a ja ne svacam i probudim se i osvrcem se a niceg nema,a maloprije je tu neko bio…moze li netko znati sto to znaci????

    Komentar autora/ice Toni | Lipanj 4, 2010 | Odgovori

  41. Odgovor Toniju : To znaci da se stvara most izmedju fizickog i energetskog tijela…Covjeku se cini da spava,ali je moguce da mozak bude putem telepatije stimuliran..i da se stvori stanje takozvanog “hipnotickog transa”.U stanju transa dobiva se dojam da covjek sanja,ali si je ipak potpuno svjestan da se radi o javi i da mu nije potrebna sanjarica kako bi se protumacilo sto nam nesvjesno bice zeli poruciti.Vas mozak prima snazne utiske koji dolaze iz cetvrte dimenzije(fizicko tijelo pripada trecoj dimenziji),a na cetvrtoj dimenziji moguce je uspostaviti kontakt sa energetskim tijelima i zivih(kao sto smo mi koji osjecamo privlacnu silu zemlje)i onih koji su svoje fizicko tijelo napustili(umrli),ali energetsko tijelo i dalje zivi sa svim svojim karakternim osobinama.Vas mozak je zapoceo registrirati ono sto postoji i realno je isto kao sto ja sada sjedim za kompjuterom…samo sto se ne moze vidjeti golim ocima,vec onda kad se oci zatvore,u stanju polusna..transa.Dobro bi bilo obratiti paznju na osjecaj koji se kod kontakta pojavljuje…strah pred nepoznatim je prisutan? Mozda je toj osobi potrebna pomoc…mozda je dobro prije nego sto pocne stanje tog specijalnog sna..sto je jasnije moguce zamisliti,da je citavi prostor u kojem se trenutno nalazite osvjetljen.. obasjan zlatnom (suncanom)bojom.To je boja zastite i povjerenja.Ako budete vrijedno vjezbali,ne bi me zacudilo da cete moci kroz neko vrijeme i saznati,o cemu se radi i kako mozete pomoci…ili ce se desiti da ta osoba jednostavno nestane iz vase energetske sfere.

    Komentar autora/ice naja | Srpanj 16, 2010 | Odgovori

  42. Pozdrav svima
    Odmalena sam vidjela auru. Znala bih promatrati kako majka meditira i kako se njeno energetsko polje utapa u jednoj dimenziji prostora. Posebno kada je radila vježbu širenja aure, tada bi sve bilo još intenzivnije. Mama je u to vrijeme počela raditi na sebi, na svom duhovnom razvoju, a ja sam ju uputila u auru. Tijekom turbulentnog djetinjstva, puberteta i bolesti s kojom sam živjela 5 godina, a koja je bila dio energetske blokade iz jednog od mojih života prije trenutnoga, svjesno sam zatvorila vlastiti kanal. Bilo je lakše prepustiti se odustajanju od svega. Napokon, rješavam blokade i strahove koji me muče i od svoje 20 ete se prepuštam samoj sebi. Prepuštam se unutarnjem vodstvu. Od kad znam za sebe imala sam vizije i uvid u svoje prošle živote, točnije isječke koji su mi dani u pojedinom trenutku kada su bili potrebni. Jednom sam vidjela dragu nam obiteljsku prijateljicu kako sjedi kraj kamina u kući, i zatim bih shvatila da je umrla prije nekoliko dana i da se došla pozdraviti. Nedavno na bakinom sprovodu sam vidjela i ples duše na groblju kada je svećenik molio. Sa anđelima komuniciram na poseban način i dopustila sam mostu povjerenja da nas povezuje. I tako…
    prije nekoliko dana sam ostavila voljenu osobu zbog osjećaja da moram ići dalje zbog vlastitog razvoja…
    njemu sam otvorila jednu drugu dimenziju svijeta i osjećam da je moj zadatak završio, bilo je tako lako u trenutku otići, a još ne mogu disati zbog boli, no kao da se gledam na pozornici gdje znam koju ulogu imam i koji su mi sljedeći potezi

    zato
    vjerujte sebi i slušajte sebe
    tako ćete najbolje otvoriti kanal božanskom duhu da vas puni i povezuje sa vlastitim bićem

    Komentar autora/ice art | Srpanj 31, 2010 | Odgovori

  43. Onaj tko se ISKRENO voli…i…, ako je iskrena ljubav uzvracena, ne vidim da bi tu daljnji duhovni razvoj bio
    vazniji od srece u partnerstvu .
    S takvom uzasnom odlukom ne bi se – SIGURNO – nijedno andjeosko bice slozilo….

    Komentar autora/ice naja | Kolovoz 7, 2010 | Odgovori

    • slažem se sa tobom.

      Komentar autora/ice Ana | Listopad 14, 2010 | Odgovori


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: