Indigo, Moj indigo-kristalni svijet

Tranzicija indiga u kristal

Gea (Zemlja), njena priča

Odakle da pocnem..uf..Oduze osjecam to sto je mnogo ljudi ovdje napisalo. Od malih nogu. Inace imam brata blizanca, starijeg sedam minuta, zasto to govorim, pa iz razloga jer kako je to bila blizanacka trudnoca, brat i ja smo kao bebe isli na psiholosku procjenu gdje je mojim roditeljima receno da ce imat problema samnom. Moj otac mi je samo rekao, ja nisam nikad vidio problem u tebi, a jednom prilikom mi je rekao, tebe kao da je Bog stvorio po njegovom čefu (kako u Bosni kazu). Dakle krece ta prica, od malena se osjecam cudnom, i svi drugi me tako dozivljavaju, cudnom i ekscentricnom, ne znam zasto, jer se ja oduvijek osjecam normalnom, odnosno to je meni normalno. Pitala sam oca nedavno jesmo li brat i ja radili stvari koje nisu bas uobicajene, rekao je da jesmo, recimo ja sam oduvijek bila interesantna ljudima i svi su uvijek govorili kako ce me ukrasti (kako sam im bila interesantna i posebna) i uvijek sam bila kod nekoga drugog u kuci/stanu. Svi su voljeli moje drustvo jos od kad sam bila malo dijete. Roditelji su me morali traziti, doslovce po tudijim kucama. Brat je od svoje 4-5 godine oduvijek istrazivao po sumama i gubio se po nasem malom gradu. Majka mi prica kako sam kao mala (8-9 godina) korila majke i njihovu djecu kako su ih lose odgojile. Od malena osjecam kao da mi je dusa starija nego tijelo..Nemogu to objasnit ni samoj sebi, samo znam da osjecam da mi je namjenjena neka visa uloga. U nasem gradu postoji jedan covjek kojeg su deklarirali kao shizofrenicara, ali ja osjecam da on to nije..osim toga doktorica sam medicine pa i sa neke medicinske strane covjek neodaje dojam psihicki bolesne osobe. Zasto su ga tako etiketirali..zato jer eksplicitno govori da komunicira s Bogom i s onim Visim od nas,da.. a ljudi se boje nepoznatog i onog sto nije opipljivo..to je nesto sto mene najvise privlaci.. Od malena sam uvijek govorila kako zelim bit astronaut i kako zelim biti u svemiru. Razlog? Ne znam. Znam da imam jako izrazenu intuiciju i nikad me nije prevarila, izrazito sam osjecajna, i zbilja me razne stvari mogu rastuziti i rasplakati… Najvise to sto je danas toliko mrznje, toliko nepravde, toliko tuznih ljudi i zgubljenih dusa bez cilja. Mozda malo pisem nepovezano, ali moj mozak iance rado 100na sat, i vrlo cesto skacem s teme na temu. Iako se vrlo lako koncentriram kad me nesto jako zanima i to upijam kao spuzva. Pokusala sam racionalizirati zadnih nekoliko godina jer sam recimo to tako zapela u vezi sa covjekom koji, nije lose bice, bio je izgubljen..ja sam naprosto osjecala da moram bit uz njega do onog momenta kad vidim da mu ja vise netrebam, a bila sam doslovce fizicki bolesna, manifestirala sam to na mnoge nacine..a zasto jer mi je dusa patila jer mi nije bilo dobro u toj vezi, ali ja sam morala njemu pomoci, morala sam ga probuditi naustrb sebe. Imam mnogo takvih poznanika i jos neke bivse ljubavi koje mi svi govore kako nisu upoznali posebniju osobu od mene. Evo jedan sada vec covjek, mi se pokusavao javiti i naci me 8 godina, dakle ja sam imala 15-16 kad smo prvi put bili skupa, on 18-19. Rekao mi je, ti si najcudnije i najposebnije stvorenje koje sam ja upoznao, toliko tolerantno i razumno bice od 16 godina nisam nigdje vidio. i upoznao. Tada je citirao nesto sto sam rekla..i rekao, bila si jako dubokoumna vec i tada. Ja sam sve to do nekih dana slusala i citala sa cudenjem jer mi nikad nije bilo jasno zasto svi i sto to vide toliko posebno u meni. Cak i pacijenti koje sam upoznala u bolnici tokom studiranja. Ja naprosto kao da imam mogucnost predavanja energije ljudima..Budim ljude, uvijek nastojim svima dokazati da imaju potencijal i da ga samo moraju otkriti i da im treba samo mali poticaj. Nisam osoba koja je ljubomorna (to si takoder nemogu objasniti, kako je moguce da nisam nikad osjetila ljubomoru- recimo moj bivsi decko je bilo jako ljubomoran, vec tada sa 16 godina rekla sam mu, covjece nemoj biti nesiguran u sebe, tebe volim, nikog drugog, ljubomora je samo stvar nesigurnosti i nezadovoljstva samim sobom, jer tada mislis da nezavrjedujes ono sto imas). Takoder sam mu uvijek govorila, mene nitko neposjeduje i jedini autoritet koji ja imam sam ja sama sebi. Uvijek sam se svadala sa profesorima kad sam smatrala da nemaju pravo, u srednjoj sam bila poprilicno buntovna, takoder i na faksu..Mama mi je uvijek govorila da sam jezicava i da moram malo sutiti, ali ja ne mogu!! Ne mogu kad vidim da netko prica notorne gluposti!!! U osnovnoj skoli su me svi uvijek ismijavali i emocionalno zlostavljali jer sam bila bucmasto dijete..dolazila bi kuci i svaki dan plakala.. Ma sto da vam kazem, ne ponekad, nego stalno osjecam kao da nisam s ove proklete planete..sjedim u dvoristu i gledam u zvijezde i pitam se od kud sam dosla. Da imala sam dosta snova koji su se ostvarili.. i vrlo nekih cudnih „koincidencija“, stavljam pod navodne znake jer nevjerujem u slucajnosti. Od malena sam pisala pjesme, lijepo crtala, lijepo pjevala, lijepo plesala, imam poprilicno razvijene socijalne vjestine i „citam“ dobro ljude. Odnosno osjecam ono sto oni osjecaju. Ponekad mi se cini kao da znam sto netko misli samo sto mu pogledam u lice.

Budem duboko ganuta tudijom nesrecom i dijelim njihovu tugu, vrlo cesto znam reci da me doslovce dusa boli kad se tako nesto desi. Iako s godinama..sam nabacila neku svoju zastitu, pa me vecina ljudi na prvu dozivi kao hladokrvnu kuju bez emocija, cak do te mjere da me jedan kolega na faksu upitao jel ti uopce ikad places. Da placem, gdje me nitko ne vidi i ne cuje jer oni ne shvacaju kad ja njima pricam da mene to pogada puno vise nego sto pogada njih. Kao teenager cesto sam se osjecala usamljeno i neshvaceno i bila sam dosta autodestruktivna..i tada mi je jedna prijateljica kad smo se posvadale zbog nekih ljudi rekla, a ti si kao sveta ha?!Mislim sjecam se toga kao da je jucer bilo, a meni samo nije bilo jasno kako je mogla bit toliko neosjecajna da joj uopce nije stalo do drugih.

Recimo kad smo prvi put bili na obdukciji, i gledali mrtva tijela..i vecina ljudi su imali nocne more i slicno, ja nisam, ali kad god bi vidjela to tijelo, nisam mogla a da nerazmisljam danima i satima, i evo i sad razmisljam, a gdje je ta dusa? Tijelo je ostalo, a sta s onim sto nazivaju dusom? Nekako mi je to sve cudno, ne znam kako da to opisem. Jedna kolegica mi je rekla kad sam eto kao pokusala razgovarat s njom o tako nekim visim, neopipljivim stvarima, pa kao i meni to ponekad prode kroz glavu al ja to odmah smetnem s uma, u stilu nezamara se ona s tim. A ja nemogu, ja sam u stanju sjedit i satim razmisljati o svrsi zivota, o svemiru, o ljudima i kako me nervira drustveni poredak, norme, politika i sve neke stvari koje su zacrtane da tako moraju biti. Tko to kaze? Gdje to pise? Ljudi znaju da recimo, ja nisam tip osobe koji voli pricat o drugima, tracat i tako to, naprosto smatram to gubljenjem vremena, rade volim pricat o nekim kompleksnijim stvarima, teorijama, zapravo o svem sto nije svakidasnje i sto nije dokazivo. Ono sto mi je interesantno kod mene je to sto ja sam izrazito drustvena osoba i vrlo lako se upoznajem i sklapam prijateljstva, ali opet znam biti izrazito introvertirana do te mjere da po nekoliko dana nezelim izaci iz kuce jer me ljudi previse iscrpe i nemam energije ni volje druzit se snjima (cak smatram da sam razvila taj mehanizam da se lakse uklopim u drustvo..). Pokusavajuci im ukazati na neke stvari i pouciti boljem, doslovce ostajem bez energije i primjetila sam da se tad obicno i razbolim-neke viroze me uhvate. A onda jednostavno ostajem u kuci, slusam muziku za svoju dusu, citam knjige, casopise (uglavnom su medicinske, znanstvene tematike, tematike o nastajanju svijeta, razne teorije i tako..proucavanje natprirodnog..). I kad kako ja to volim rec napunim baterije opet „krecem u akciju“. Vikendom volim otic van sa drustvom, dobro se isplesat jer dosta emocija (nastojeci se uklopit u „normalno“ drustvo) potisnem, pogotovo ljutnju i tugu. Ali nema mi nista bolje nego pricati s nekim tko je meni slican-to me ispunjava potpuno.

Upoznala sam jednog decka koji je isto ovako, kao ja, oduvijek smatran cudakom i on je prva osoba ((pored mog oca koji sve ovo zna i rekao mi je neki dan da je on mami odavno rekao da smo brat i ja indigo djeca i onda me pogledao i rekao mi, a dva indiga daju indigo djecu-inace da napomenem, sa majkom se jako svadam i neki dan mi je rekla znam da si drugacija al nemoras to naglasavat, ali ja to nenaglasavam to svi vide, u tome je kvaka, i onda mi je tata rekao..ona se brine..jer sve sto si ti meni ispricala i ona je pricala kad je bila tvojih godina..)) s kim sam ja pricala o ovakvim stvarima i eto, nasla se dva „cudaka“. Nepokorava se pravilima i normama..bas kao ni ja.

I recimo evo neki dan mi je prijateljica rekla kako kad zamislja mene u medicini najvise me vidi u necemu sto se bavi s mozgom, neurologija, neuroznanost ili slicno jer kaze tebe uvijek muci pitanje ZASTO?! U svakom slucaju, oduvijek osjecam da sam drugacija, nepokorena, slobodna (obozavam sve sto meni simbolizira slobodu-let, leptire, ptice, avione), ne podnosim kad se ljudi odnose jedni prema drugima kao da se posjeduju i ne volim osjecaj obaveze. Kad nesto radim, radim to iskljucivo iz ljubavi. Probala sam i obratno (u bivsoj vezi) i nije nikako zavrsilo..a zanimljivo je da sam tom bivsem decku rekla sa 17 godina, ja bi rade cijeli zivot patila da te prestanem voljeti i pokusavala ostat u toj vezi, samo da te ne povrjedim, naucila sam da to tako bas ne ide i da netko uvijek bude povrijeden…Da tada sam bila mlada i blesava, al poanta je da mi je izrazito tesko ako nekoga povrijedim i to me doslovce boli. I u tom trenu mi je gore zbog nekog drugog nego zbog mene same. Kao bit cu ja okej, ja znam da cu ja bit okej, a sto s njim? TKo ce njemu sad pomoci? Cesto ljudima govorim najvaznija stvar na svijetu je osjecaj ljubavi, ali ljudi to cesto krivo tumace, jer smatraju eto to je samo izmedu muskarca i zene..ali to je krivo, meni je ljubav, istinska ljubav koja prihvaca upravo tako kako je, puno vise. Cesto govorim da sam zaljubljena u zivot i zaista kad se molim uvijek zahvalim na prilici da moja dusa dozivi zivot i iskusi mnoge stvari. I jos nesto..mozda ce zvucat prepotentno ili arogantno, ali nekad se stvarno osjecam puno inteligentnije od vecine ljudi koje znam, u smislu shvacanja zivota i postojanja. Mislim slusam te ljude i nevjerujem kako i primitivne stavove i razmisljanja imaju, a nametnuta od nekog..ma tog drustva u kojem se nalazimo.

Eto ukratko o meni i mojim osjecajima nepripadnosti ovoj planeti i ovom vremenu uopce.

Rujan 21, 2011 Posted by | Citatelji, indigo priče | 560 komentara

Čudaci, luđaci ili samo posebni? Njena priča

Ušla sam u četrdesete godine. Cijeli život osijećam se drugačije od svoje okoline. Imala sam krasne roditelje. Sad mi je jasno da su morali imati jaaako puno strpljenja i ljubavi za mene da podnesu sve moje promjene tijekom odrastanja.
Od ranog djetinjstva, a pamtim kao slon, budila sam se nakon svakog spavanja s osjećajem da ne pripadam tu, na ovaj planet. Teška tjeskoba i strah. Osjećala bih tuđe osjećaje i to prilično fizički. Još uvijek imam taj problem. Ne moram ni komunicirati sa osobom da bi osjetila bijes, bol, tugu ili radost. Najgore je pregurati tuđi bijes, imam osjećaj da će mi prokrvariti nos, i zubi da će mi poispadati, a da ne pričam o bolu oko srca.
Nikad mi nije život išao kao drugima. Moji putevi su čudni, čak i meni koja idem njima. Nemogućnost da živim i radim kao drugi. Jedan od tih čudnih puteva je bio i dadiljanje koje sam počela još s 18 godina. Nakon srednje škole nisam uspjela upisati faks prema svojoj želji i počela sam slučajno čuvati jedno dijete. I tako je to krenulo. Iako nikad prije toga nisam baš nešto osobito bila luda za djecom, to je kod mene kliknulo. I ispalo je da sam savršena za taj posao. Mogu predvidjeti što će dijete napraviti prije nego ono dobije ideju. Savršeno me slušaju i na taj način mogu osigurati da budu zaštićeni.
I tako 25 godina rada. Da, išla sam na faks, ali ne onaj koji sam željela, pa ga naravno i nisam završila. No moja znatiželja o svijetu ne daje mi mira, i sama učim iz svih mogućih izvora koje mogu naći.
Da sam indigo, zapravo sam saznala ovaj tjedan. I koje je to bilo olakšanje, saznanje da nisam luda. Prošla sam onaj test sa svim pozitivnim odgovorima, i koje čuđenje.
Naravno, ne mogu o tome razgovarati sa svojom okolinom. A kako ću? Ionako me već dovoljno smatraju čudnom. Neki dan mi je moja nećakinja rekla da su me trebali dobro nalupati kad sam bila mala…. ona je uvjerena da bi na taj način bila „normalna“.
U djetinjstvu tijekom školovanja imala sam problema jer sve mi je bilo poznato što smo učili.
Matematika beskrajno dosadna, jer sam vrlo rano shvatila da se sve svodi na zbrajanje i oduzimanje, sve ostalo je samo proširena verzija istih funkcija. Osim jednadžbi s više nepoznanica, to je zabavno, riješavanje zagonetki.
I sada evo me u četrdesetima. Mislila sam da su Indigo djeca, osobe koje su se tek nedavno pojavile. Koje olakšanje, nisam luda, nisam čudak, postoji grupa ljudi kojoj pripadam. Sada opet prolazim kroz teško razdoblje. Bol u duši je ponekad nepodnošljiva i rasplačem se često, grcajući i gušeći se. Uživam u samoći i društvu životinja i biljaka koje rastu oko mene kao da su na nekom dopingu.
Otkako znam za sebe, znam da smo svi povezani. I dok se svi oko mene čude ovim promjenama u prirodi, klimi, ja nisam ravnodušna, ali znam da je ovo prirodan proces. Vulkani, potresi, temperaturne razlike, to sve prihvaćam, jer tako to mora biti. Uvijek je bilo, pa zašto bi sada prestalo?
Bog, vjera, religija…
Oduvijek se osjećam sigurno po tim pitanjima. Religija je samo stvar izbora i okoline. Svi smo povezani, sve nas veže vrlo opipljiva energija. Sve je energija koja teče i teče.
Svakodnevno mi je teško, jer ne mogu svoja iskustva podijeliti s drugima, razmišljanja, otkrića.
Ali sada mi je lakše. Nisam luda, nisam čudak. Postojim.

Moj mali dodatak:
“Htio bih samo naglasiti da indigo djeca nisu od “jučer”, dakle ako ste i malo stariji, ne znači da ne možete biti indigo, kažu da je alfa generacija indiga rođena 60-tih, mada su indigo aure zabilježene još u vrijeme Krishne, samo su bile vrlo rijetke, a zadnjih godina, čini se da se rađa brojna indigo populacija, jer na svijetu se nakupila ogromna količina zla i došlo je vrijeme za promjene.”

Rujan 5, 2011 Posted by | aura, Indigo, indigo priče | 636 komentara