Indigo priča

Bok. Ja sam Barbara, imam 16 godina i saznala sam da imam indigo auru.
Sjećam se da sam od malih nogu znala jako puno stvari i bilo mi je smiješno kad mi je netko takve stvari objašnjavao. Djeca se baš nisu sa mnom voljela igrati iako sam ja težila da se uklopim u društvo. Promijenila sam svoje navike i glumila da imam razmišljanje kao oni, ali to i dalje nije uspijevalo. Sjećam se da su mojim vršnjacima uvijek i do dan danas najveći problemi oni koji su za mene banalne stvari. Ja sam se za razliku od mode i dečkiju uvijek brinula o drugim ljudima, o njihovim osjećajima, brinula sam se za svijet. Sjećam se da sam od malih nogu osjećala neizmjernu povezanost i težnju prema nečim što je više. Nikako ne mogu razgovarati s ljudima koji nisu kao ja. Poživčanim na njihovu slijepoću pokraj zdravih očiju. Trudim se svakome otvoriti oči iako ne znam zašto to radim, osjećam kao da mi je to nekakva misija. Mrzim zakone i propise i ne poštivam ih. Zbog toga roditelji misle da sam buntovna i dobijam kazne, kako u školi kako kod kuće. Mrzim kad imam određeni dan ili datum do kada moram napraviti nešto određeno (npr naučiti za test). I nikada ne učim jer me to onda ne zanima, jednostavno taj test prekrižim. Ali budući da slušam na satu iz takvih testova dobijam minimalno 3. Slušajući priče mojih roditelja o mome djetinjstvu dolazim do zaključka da sam uvijek bila naprednija od drugih i da sam voljela pomagati uvijek, čak i kad to od mene nitko nije tražio. Povjerenje u osobe stječem prema načinu kako se ponašaju prema meni. Na primjer u svoju rođenu majku nemam povjerenja kao što imam u neke prijatelje. Mama je uvijek bila promjenjiva i to kod nje nisam pogla trpjeti. Uvijek smo u kući imali neke zabrane i pravila. A jedno od tih pravila je bilo da moram u crkvu nedjeljom. Što sam izrazito mrzila. Ali što ću, dijete sam bila, morala sam slušati roditelje , barem iz poštovanja. Kada bih se približavala crkvi osjećala bih neku nelagodu, počela bi se tresti i uvijek bih se uplašila. Sjedila bih tamo sat vremena znojeći se i iščekivajući trenutak završetka mise. Osjećam da nešto u toj instituciji ne valja. Kao što to indigo osjećaju. Pogotovo mi se ne sviđa nepravda i dvoličnost dragog nam pape koji se moli za siromašne a od sirotinje uzimaju zadnje kune kako bi sebi zgrtali pare koje im ne trebaju,a to vidimo po tome što je na njemu sve pozlaćeno, kao i činjenica da ne plaćaju porez. Uvijek sam bila pravdoljubiva i još kao dijete sam sa mamom gledala dnevnik i izlagala svoje mišljenje o nečemu, što je bilo prilično logično i na što se moja mama većinom zaprepastila. Osjećam veliku povezanost sa svemirom i imam osjećaj kao da sam prvi puta inkarnirana na zemlju. Imam iscjeljiteljske moći, u to sam se uvjerila. Samu sebe ozdravljam a i druge oko mene iako nisam ni znala da sam uvijek to radila, tek neki dan sam shvatila da sam zapravo “liječila” druge. Ljudi misle da sam hladnokrvna, to sam i ja za sebe mislila. Ali ja kad plačem nikada ne plačem radi sebe već radi drugih. Moje procjene ljudi su uvijek 100% točne, svaki puta i bez iznimaka i tako uvijek znam koje je prijateljstvo istinito a koje lažno. Kada čovjeka prvi puta vidim i pogledam mu u oči i do nekoliko sec gledam mimiku lica znam točno kakva je osoba, a ne znam gledati aure. I uvijek se ispostavi da su moje procjene točne. I kada napravim procjenu shvatim odma tko mi leži a tko ne i onda se usklađujem s tom činjenicom. S obzirom na okolnosti situacije skoro uvijek bez greške znam točan razvitak situacije. Iako to radim nesvjesno i kažem to tijekom razgovora s npr prijateljicom. Osjećam se neshvaćeno u ovom svijetu,ali mi je drago da sada barem znam tko sam i što sam. Drago mi je da sam Indigo i želim upoznati još Indigo ljudi ,i da, kako je već to nama u podsvijesti, da promijenimo ovaj svijet i osiguramo Kristalnoj djeci čist put. Samo želim znati koja je točno naša zadaća i što mi kao indigo trebamo napraviti ?