Indigo, Moj indigo-kristalni svijet

Tranzicija indiga u kristal

Što da radim???

Čuo sam za indigo djecu ali nisam znao da sam jedan od njih sve dok nisam pročitao karakteristike te djece.
Ispada da sam indigo u svemu osim u viđenju anđela,aura itd. Mogu vidit osjećaje drugih ljudi,nešto što su učinili
a da ja nikad nisam to vidio nego jednostavno znam nekad iz samo jednog pogleda pročitam namjere osobe i
njene osjećaje,  nekad poprimim osobine ljudi oko sebe, vrlo često bi sve učinio da su svi oko mene sretni bez
obzira što to znači za mene, znam varirat od extremno osjetljivog i nježnog bića do grubog pa čak i zlog u svega
3 minute( od smijeha do plača), doslovno me boli kad znam da djeca,ljudi umiru od gladi dok je glavna tema mojih
vršnjaka broj okretaja motora V8 ili šta je neka tuka nosila na nekoj tamo reviji.
Cijeli sam se život osjećao SAM iako imam i mamu i tatu i dva brata i sestru i djeda i
tetku pod istim krovom. Nikad nigdje nisam pripado ma ni na jednu hebenu sekundu. U školi sam se uvijek mučio
pokušavajući se uklopit ali bez uspjeha.Nekad se namjerno pretvorim u “normalnu” osobu čisto da bi se uklopio u
društvo i čisto da imam s kime popričat i podružiti se. Zvučat će umišljeno ali to jako rijetko radim jer je to kao
da se spuštam za dosta levela da bi došao na njihov….
Grozno sam se osjećao u školi….to je najgore razdoblje u mom zivotu,neopisivo sam bio SAM. Ja znam da izgledam
samouvjereno i samopouzdano međutim to je samo zaštita. Sada mi je 24 i
na faksu sam,i to na zadnjoj godini. Patnja se nastavlja ali ovaj put vanredno 🙂 – čisto radi roditelja koji misle da
je to jedino ispravno ali tko će čovjeka od 60 god zatucanog starim vjerovanjima uvjerit u suprotno…
Muzika mi je uvijek držala glavu iznad vode i uvijek sam bio u svom svijetu. Evo i produciram ne bi li se u tome
našao- i jesam ali nakratko. Znam da ima nešto više određeno za mene samo nikako da saznam što je to. Pročitao
sam da se ingigo bude u 28.godini. Kako da izdržim svu bol,patnju i ludilo ovog svijeta do tada, nije da su moji
zivotni ili socijalni uvjeti loši, ovdje čisto govorim kako se osjećam.
O samoubojstvu sam razmišljao od svoje 16ste,smrt ne vidim kao kraj nego kao vraćanje tamo gdje stvarno
pripadam stoga razmišljam o njoj kao o nečem dobrom a ne lošem. Ta su razmišljanja prestala tj postala su manje
učestala prije dvije godine.
Naime imam snažan osjećaj da se nešto veliko ubrzo ima dogodit. Počinjem švrljat po netu i naiđem na 2012tu i
Eckharta Tollea,Davida Ickea,Atlantidu,RA,Piramide,Isusa i Budhu u istom kontekstu, 5.dimenziju, Matias De
Stefano,čakre, vibracije,teoriju o svemu… Pomalo shvaćam da nisam sam (pokušavam se odvojit od ega).
Joše je sve jako mutno i još me strah. Meditacija na solffegio frekvencijama me jako smiriva a priče
ljudi-medija kojih je sve više diljem svijeta me ohrabruju.
Mislim da bi se trebao povezat sa sličnim sebi.
ima li vas u okolici Dubrovnika?

Oglasi

Svibanj 16, 2012 Posted by | Citatelji, indigo priče, Indigo, kristal | 393 komentara

Marijina priča!

Pozdrav !
Zovem se Marija …ovo prvi puta radim ..iskreno nemam pojma šta radim. Čitala sam priče o indigo djeci i neke se priče poklapaju neke ne. Prije točno godinu dana prijataljica mi je pričala o indigo djeci  čak mi i pokazala , nisam to shvaćala nešto kao posebno . Dok slučajno jednog dana opet odem na stranicu i riješim test , ispala sam ljubičasta. Naravno meni nije dalo mira i napravila sma test da ja nju vidim da se uvjerim … vidjela sam indigo boju. Prvo nisam htjela vjerovat pa sam opet napravila test i ispala sam indigo. Ni tu priči nije bio kraj posudila sam knjige o indigo djeci i dala sam mami da vidi jer možda imam neke karakteristike…ispalo je da imam skoro sve osim možda 2 ili 3. Vidite ja se baš i ne osjećam posebno , osjećam se ko čudak . Malo sam istraživala o svom djetinjstvu da vidim kakva sam bila , kakve sam navike imala , što sam voljela , što nisam itd.. negdje sma pročitala da su indigo djeca prije umirala kao bebe jer su bile previše osjetljive. To se desilo i meni tj skoro sam umrla ko beba , imala sam sa 2 tjedna starosti virusnu upalu pluća ,mama mi je izgubila mlijeko zbog stresa,a mene su proglasili nedonošćem . Ali na kraju sam se izvukla zahvaljujući jednoj doktorici koja nije htjela odustat od mene . Mama mi je pričala , pošto se ja ne sjećam dobro djetinjstva baš  , osim što sam stalno visila vani, starijima, mlađi nije bitno s kim u kuću me se nije moglo uvest. Sjećam se da sam bila užasno hiperaktivana , i htjela sam doslovno radit 50 stvari odjednom . I da me pogađala nepravda već i sa 5 godina , i nisam se doslovno nikog bojala  niti mame , niti tate nikog radila sam samo ono što sam ja htjela. I nedaj Bože da ne dobijem nešto što želim, odma deranje, galama, sve dok trenutka dok to ne dobijem , stalno su mi govorili da sam previše razmažena.Onda sam krenila u prvi razred osnovne  i skoro sam pala razred jer nisam učila ništa , jer sam se samo htjela igrat ,crtat (obožavala sam crtat, radovi su mi stalno bili na panoima ). Onda su mojoj mami u školi rekli da ja jednostavno nisam spremna bila za školu da moj mozak nije “razvijen” za učenje . I tad je počelo, tata mi je u ljutnji rekao kako sam ja to , na koga sam takva ispala . ( S tim da sam imala brata koji je obiteljski genijalac i svi ga obožavaju ). Svi su bili digli ruke od mene i rekli pa dobro šta sad pašće i dobro. U roku od 2 tjedna sam naučila sve šta sam imala za naučit ispravila sve ocjene i prošla sam čak sa vrlo dobrim. Niko nije mogao vjerovat da ja to mogu i da sam ja to sama to uspjela.Bilo je to čudo. Tako sam i u vrtiću , doslovno znala sve napamet pjesmice, bilo šta naravno samo ono što je mene zanimalo. U osnovnoj sam prolazila prosječno naučim eto toliko da naučim, trojka moja redovna ocjena .
U osnovnoj sam  uvijek bila tema zezanja , bila sam drugačija i tek to sad vidim. Toliko sam se pokušavala uklopit da sam od toliko pokušavanja počela mislit i  radit kao oni ispala samo još veći čudak. E kad bi to bio kraj . Niti nastavnice nisu bile sjajne. Osim moje razrednice koje me doslovno stalno tjerala da radim duplo više od drugih, nažalost to nije prošlo dobro jer nisam voljela da mene neko natjera na nešto što mene uopće pa ni trunke ne zanima.  I tako je došla srednja ,upisala sam umjetničku gimnaziju , novo mjesto , novi grad odlična promjena za mene nakon osnovne. Mogla biti ko želim , kako želim , kako god ja poželim, osjećala sam se slobodno Ali i nove stvari. Imala sam staro društvo i novo. Staro društo je imalo svoju furku, novo svoju .  A iskreno mene to nije nimalo privlačilo . Niti jedno niti drugo.Niti dečki, niti koju vrstu glazbe slušam, niti gdje izlazim , gdje ne..Mislim meni je to sve glupo . Ali nekako se moraš snać .U srednjoj školi sam prolazila onako , prosječno ovisi kakva je tema. Mislim da se nisam dokazala u srednjoj a htjela sam. Imam taj problem , da ako osoba koja mene ne poštuje automacki neću ni ja nju i to je to . Takva je bila moja razrednica . Imala je svoje miljenike a ja to strašno nisam  voljela i baš upravo zbog takvih stvari koda sam namjerno zabušavala u crtanju. Kad nje nema u školi i imamo zamjenu savršeno sve napravim. Tako je i kod mojih prijatelja . U svom životu nisam nikad imala “najbolju prijateljicu ” , jednostavno nisam se nikom mogla povjerit , pa čak nekad ni samoj sebi samoj sebi. (Ponekad bi imala samo svoj svijet , samo ja i sve što zamislim.)Tako je i sa mojim tatom , strašno se svađamo , i ne mogu podnjet njegov zastarjeli način odgoja , ti si žena.trebaš kuhat, spremat , rađat , šutit , slušat svog muža . Mrzim, čak štoviše prezirem kako ja to volim zvat balkansko-seljačka razmišljanja. Nevolim tračeraj , ne volim osuđivat ljude pokušavam ih razumjet , razumjet zašto su to napravili? zbog čega? .. Iskreno ,osjećam se ko stranac , među ljudima kažem nešto nešto što čak ni ne mislim eto jer je to nomalno. Neosjećam se niti posebno . Kad se svađam  , neću prestat dok neisteram svoj inat , dok pravda ne dođe na vidjelo , izluđivala sam ljude po kući. Sjećam se da su ljudi već imali određen pretpostavke o meni naravno loše , i znali par puta reći pa kako ti to znaš? . Mrzila sam to, imala sam osjećaj  da me svi gledaju kao jednu ludu , kao neku glupu osobu. Samo zato što nemam neku potrebu derat se na sve strane čim nešto napravim , pročitam, nacrtam , čujem. Obožavam čitat , doslovno provedem cijeli dan čitajući nešto . Imam 19 godina i stvari su se počele mjenjat , ne idem više van , ko prije , mogu doslovno da provedem cijeli dan kod kuće u svojoj sobi gledajući serije , čitajući, izgubila sam se svoje stare prijatelje.  Jednostavno ne mogu više sebe lagat , pravit se da sam poput njih ali nisam . Imam jednu jedinu prijateljicu , koja je dosta slična meni i samo ponekad s njom izađem..Imam osjećaj da trebam nešto važno napravit od svog života , ali neznam šta ! To je trenutno jedina stvar koja me muči . Imam osjećaj koda svi znaju što žele , što žele raditi. I idu prema cilju. I ja želim da znam šta želim.
Još uvjek neznam jer sam indigo , zato sam i ispričala ovo priču o sebi koja je doduše skraćena ali šta je tu je. Ili ako u nekom slučaju i ispadnem , neki savjet .
Unaprijed se ispričavam zbog gramatičkih pogrešaka heh i hvala !! 🙂
Puno pozdrava od mene .

Svibanj 8, 2012 Posted by | indigo priče, Indigo, kristal | | 599 komentara

Indigo priča

Bok. Ja sam Barbara, imam 16 godina i saznala sam da imam indigo auru.
Sjećam se da sam od malih nogu znala jako puno stvari i bilo mi je smiješno kad mi je netko takve stvari objašnjavao. Djeca se baš nisu sa mnom voljela igrati iako sam ja težila da se uklopim u društvo. Promijenila sam svoje navike i glumila da imam razmišljanje kao oni, ali to i dalje nije uspijevalo. Sjećam se da su mojim vršnjacima uvijek i do dan danas najveći problemi oni koji su za mene banalne stvari. Ja sam se za razliku od mode i dečkiju uvijek brinula o drugim ljudima, o njihovim osjećajima, brinula sam se za svijet. Sjećam se da sam od malih nogu osjećala neizmjernu povezanost i težnju prema nečim što je više. Nikako ne mogu razgovarati s ljudima koji nisu kao ja. Poživčanim na njihovu slijepoću pokraj zdravih očiju. Trudim se svakome otvoriti oči iako ne znam zašto to radim, osjećam kao da mi je to nekakva misija. Mrzim zakone i propise i ne poštivam ih. Zbog toga roditelji misle da sam buntovna i dobijam kazne, kako u školi kako kod kuće. Mrzim kad imam određeni dan ili datum do kada moram napraviti nešto određeno (npr naučiti za test). I nikada ne učim jer me to onda ne zanima, jednostavno taj test prekrižim. Ali budući da slušam na satu iz takvih testova dobijam minimalno 3. Slušajući priče mojih roditelja o mome djetinjstvu dolazim do zaključka da sam uvijek bila naprednija od drugih i da sam voljela pomagati uvijek, čak i kad to od mene nitko nije tražio. Povjerenje u osobe stječem prema načinu kako se ponašaju prema meni. Na primjer u svoju rođenu majku nemam povjerenja kao što imam u neke prijatelje. Mama je uvijek bila promjenjiva i to kod nje nisam pogla trpjeti. Uvijek smo u kući imali neke zabrane i pravila. A jedno od tih pravila je bilo da moram u crkvu nedjeljom. Što sam izrazito mrzila. Ali što ću, dijete sam bila, morala sam slušati roditelje , barem iz poštovanja. Kada bih se približavala crkvi osjećala bih neku nelagodu, počela bi se tresti i uvijek bih se uplašila. Sjedila bih tamo sat vremena znojeći se i iščekivajući trenutak završetka mise. Osjećam da nešto u toj instituciji ne valja. Kao što to indigo osjećaju. Pogotovo mi se ne sviđa nepravda i dvoličnost dragog nam pape koji se moli za siromašne a od sirotinje uzimaju zadnje kune kako bi sebi zgrtali pare koje im ne trebaju,a to vidimo po tome što je na njemu sve pozlaćeno, kao i činjenica da ne plaćaju porez. Uvijek sam bila pravdoljubiva i još kao dijete sam sa mamom gledala dnevnik i izlagala svoje mišljenje o nečemu, što je bilo prilično logično i na što se moja mama većinom zaprepastila. Osjećam veliku povezanost sa svemirom i imam osjećaj kao da sam prvi puta inkarnirana na zemlju. Imam iscjeljiteljske moći, u to sam se uvjerila. Samu sebe ozdravljam a i druge oko mene iako nisam ni znala da sam uvijek to radila, tek neki dan sam shvatila da sam zapravo “liječila” druge. Ljudi misle da sam hladnokrvna, to sam i ja za sebe mislila. Ali ja kad plačem nikada ne plačem radi sebe već radi drugih. Moje procjene ljudi su uvijek 100% točne, svaki puta i bez iznimaka i tako uvijek znam koje je prijateljstvo istinito a koje lažno. Kada čovjeka prvi puta vidim i pogledam mu u oči i do nekoliko sec gledam mimiku lica znam točno kakva je osoba, a ne znam gledati aure. I uvijek se ispostavi da su moje procjene točne. I kada napravim procjenu shvatim odma tko mi leži a tko ne i onda se usklađujem s tom činjenicom. S obzirom na okolnosti situacije skoro uvijek bez greške znam točan razvitak situacije. Iako to radim nesvjesno i kažem to tijekom razgovora s npr prijateljicom. Osjećam se neshvaćeno u ovom svijetu,ali mi je drago da sada barem znam tko sam i što sam. Drago mi je da sam Indigo i želim upoznati još Indigo ljudi ,i da, kako je već to nama u podsvijesti, da promijenimo ovaj svijet i osiguramo Kristalnoj djeci čist put. Samo želim znati koja je točno naša zadaća i što mi kao indigo trebamo napraviti ?

Travanj 3, 2012 Posted by | Indigo, kristal | , | 248 komentara

One more story

Mali Tužni Kristal

Od malena znam da sam drugačiji, nikada nisam mogao da se uklopim sa drugom decom. Jednostavno su odbijali da se igraju samnom, a ja sam bio zbunjen jer sam svakom pružao na dlanu svoje srce u svoju dušu, pitao sam se šta nije u redu samnom. Da bi me utešila mama mi je govorila da sam drugačiji i poseban. Oduvek sam bio sam i tako je i danas. Svikao sam se na svoju samoću i ljudi i velike gužve mi sada smetaju. Jednom prilikom, mama mi je rekla da se poverila svojoj prijateljici kada sam bio mali da ima utisak da nisam sa ove planete, i sada se nasmejem kada to čujem. Nisam nikada bio uobražen niti sam smatrao sebe boljim od drugih. Nisam se preterano zamarao ni da se uklopim ali ljudi jednostavno nisu želeli da me ostave na miru i kada ja jesam njih. Na ulici bih često čuo šaputanja tipa da sam čudak ili gay. Nije mi smetala ni samoća ni nerazumevanje ali mi je smetalo to šuškanje a, da nisu pojma blagog imali o meni ko sam i šta sam. Još kao mali imao sam vrlo razvijenu svest šta je dobro a šta loše i da smo svi jednaki na ovoj planeti. Bio sam sa vrtićem ( 6 god) na Divčibarima, bila je jedna devojčica koja je bila jako tiha i povučena. Ni sa kim se nije igrala, nikome nije smetala ništa nije tražila. Bila je preterano stidjiva i plašljiva, nažalost desilo se da je dobila vaške. Igrao sam se na livadi, trčao po sunčanom danu kada sam začuo dreku i viku, naravno zanimalo me je o čemu se radi. Pošao sam ka izvoru i evo šta sam video. Ta mala tiha devojčica sedela je u svojoj snežno beloj haljinici na klupi drhteći od straha kao prutić dok su je druga deca okružila i gadjala kamenčićima i gazili njenu predivnu haljinicu. Bio sam blago rečeno šokiran takvim divljaštvom ( evo i sad mi krenu suze kad se setim, šašav li sam……he he) Odmah sam joj prišao i počeo da čistim njenu haljinicu . Ustuknula je isprva jer se bojala da ću je udariti. Seo sam pored nje i zagrlio je da je utešim. Deca su počela da vrište na mene da se sklonim od nje, jer ona ima vaške, rekli su mi da sam lud. Da bih im pokazao koliko su oni ludi naslonio sam svoju glavu na njenu da bih se «zarazio», počeli su još više da vrište na mene. Rekao sam im ako su vaške razlog za takvo ponašanje neka nas sada kamenuju oboje. Razišli su se, ne znam da li su uvideli da greše ili je moja poruka stigla do njih. U školi sam se često glupirao i pravio razne grimase da zasmejem druge jer sam želeo da svi oko mene budu sretni i nasmejani. Nažalost tu moju težnju i takvo ponašanje grupica dece je protumačila drugačije i smatrali su me za blentavu budalu. Odatle počinje moje psihološko maltretiranje, koje se nastavilo kroz celo školovanje. U nešto kasnijim razredima kada sam se usudio da podelim neke svoje misli sa drugima dobio sam etiketu čudaka. I sad skoro mi je jedna drugarica rekla da sam oduvek bio i ostao čudak. Takav tretman uzrokavao je da se povučem u sebe i svoju samoću. Još jednom sam se drznuo da pričam šta mislim u pubertetu ( 13 god) kad su svi počeli da se zanimaju za sex i šta je to. Ja sam bio ozbiljno zabrinut za stanje naše planete, globalno zagadjenje, glad u africi i takve stvari. Naravno naišao sam opet na nerazumevanje, podsmeh i izrugivanje da sam tupava budala i glupak. Do 8 razreda totalno sam se zatvorio u svoju ljušturu i tiho patio jer sam osećao da sam sam na svetu. Srednja škola mi je bila malo lakša, ali ne previše. Od 14 godine počinjem intezivno da tragam za nečim, ne znam ni sam čim. Čitao sam knjige o magiji o paganskim religijama, astrologiji, gnostičke spise, ezoteriju, psihologiju i td.. Nisam isprva znao šta tražim, kasnije sam shvatio da tražim sebe i način da razumem kako funkcioniše ovaj svet. Znao sam naučno objašnjenje kako je nastao svet ali me je zanimalo i religiozno a nekako sam osećao ono što su nudili nije istina i zato sam čitao sve ono što bi se smatralo jeresom. Sveštenika se oduvek gnušam, mada me niko nije učio protiv njih, ali osećao sam da tu nešto nije kako treba. Osećao sam još kao mali negativnu energiju kod drugih ljudi i skrivao se od takvih osoba. Moj tata ima običaj da kaže da sam još kao mali imao nos da namirišem baksuze i koga je ne volim bolje je ga se kloniti. Sada ne mogu da podnesem pogled takvih loših ljudi i želim da pobegnem i da se sakrijem od njih. Oduvek me je zanimala umetnost proricanja sudbine i imam gomilu raznih karata po kući za tumačenje sudbine. U ranoj mladosti sam već patio i od anksioznosti i depresije. Upisao sam posle srednje višu textilnu u Beogradu ali je nikada nisam završio, jer to nije bilo to. Otišao sam u textilnu školu da pobegnem od matematike, fizike i hemije. Razmišljao sam to su krpe, ne treba mi fizika za to, kako sam samo pogrešio. Da skratim, želeo sam da napustim školu a zbog nerazumevanja u kući rešio sam da pobegnem u Crnu goru. Uspeo sam nekako da kupim jednu kutiju sedativa jer u to vreme je izašao zakon da se lekovi ne smeju prodavati bez recepata. Tamo sam otišao kod ujaka ali oni su odmah javili mojima, uspaničen nagutao sam se uveče pilula u nadi da ću do jutra da umrem, ali nisam. Vratili su me kući, o školi više nije bilo pomena. Osećao sam se bezvredno i ništavno trebao mi je zagrljaj i uteha, da mi se pokaže da je nekom stalo do mene. Od mame sam dobio sledeći odgovor « Što meni nisi reko da ćeš da se truješ, da ti ja dam pilule da se otruješ ljudski» Mama mi je inače hronični bolesnik 35 god, pije gomilu lekova. Još jednom sam se osećao odbačenim i usamljenijim nego ikad. Kada se sve malo primirilo, počeo sam da radim povremeno tu i tamo, uvek na kratko, par meseci. Nisam uspeo da nadjem stalni posao. Tako su tekle godine, dosadne duge bez ikakvih dešavanja, sve mi se smučilo, nisam više mogao da izdržim. Išao sam već oko 10 godina u to vreme na terapiju kod psihologa i psihijatra. Skupljao sam lekove par meseci i februara 2008 pokušao sam ponovo da sebi oduzmem život, ovog puta imao sam sedam kutija punih lekova i nadao se da ću ovog puta zasigurno uspeti. Nažalost ili na sreću ( ne znam) nisam uspeo. Tri ipo dana sam bio u komi u bolnici. Posle oporavka opet se sve smirilo i ja sam se vratio u svoju dosadnu kolotečinu. Pokušavao sam na raznim chatovima po netu da nadjem sagovornike ali ili su to obično bili samo klinci ili su uvek tražili i nudili sex. Osećao sam se kao biljka ostavljena u neki mračni deo sobe da uvene. Utehu sam nalazio u knjigama i životinjama, ta mala krznena stvorenja oduvek su se ponašala kao da me razumeju bolje nego bilo koji čovek. Kada bih plakao moja maca je dolazila kod mene u krilo i prela mi kao da želi da me uteši a kad god sam meditirao sve moje životinjice su se okupljale oko mene. Imao sam i kuce i mace i nikada se nisu svadjale medju sobom, čak su i spavali zajedno i to mi je oduvek bilo fenomenalno. Recimo moj pas iako je jurio tudje mače naše nikada nije napadao i čak ih je branio od drugih životinja. Celog života sam pokušavao da svetu dam svoje srce i dušu, a oni su ga bacali u prašinu i gazili sa zlobnim osmehom. Onda sam slučajno naišao na «Moj Indigo-Kristalni Svet», isprva sam mislio da je i ovo neki blog sa prepucavanjem da li su indigoi i kristali stvarni ili izmišljotina da se namlate pare, kakvih ima na desetine. I evo me sada tu  . Po prvi put se osećam prihvaćenim i jednako tretiranim. Moram priznati da mi je osećaj malo stran. I po prvi put ne moram objašnjavati šta sam mislio i šta sam hteo da kažem, Vi razumete.

Moj e-mail za zainteresovane koji u budućnosti otkriju ovaj sajt i pročitaju ovaj smor do kraja  kalipso105@gmail.com

Veljača 8, 2012 Posted by | Citatelji, indigo priče | 277 komentara

Sve najbolje u Novoj 2012.

Hvala svima koji drže ovaj blog ovako živim i svrsishodnim, želim vam svima Sretnu i uspješnu 2012, puno sreće i zdravlja prije svega i ovo je copy/paste komentara Donadon, koji zaslužuje biti tu:
“u stvari, ono što želim vam svima reći: franji, moon, creci, tei i rijecaninu je: hvala vam! hvala svima.
do prije par mjeseci bila sam izgubljena, jadna, izbezumljena od straha od budućnosti. nisam znala niti tko, niti što sam.
poslala sam e-mail rijecaninu i on je objavio moje pismo kao post. zatim su me pronasli franjo i moon.
ljudi, spasili ste mi život! sutra je noć kad ulazimo kalendarski u 2012. godinu, moram priznati da nisam baš nešto uzbuđena zbog same noći, proslave … već zbog onoga što dolazi poslije. život sad izgleda zanimljiv, aktivno sudjelujem u njemu. nakon svih onih franjinih savjeta meditacija mi je sada svakodnevna stvar. prije je bila sporadična, spontana, sada je nešto što mi ispunjava dan, izbalansira me i štiti.
moon je vratila ljubav prema ljepoti u mom životu, nisam ni primjećivala koliko je zapravo ima. moon, nemaš pojma kako često sad znam zaplesati (i usput, uvijek se sjetim tebe), boje me vesele. moj život je lijep. je, ima negativnosti, ali raditi ću na tome da ih bude što manje, i u mom a i u drugim životima, obećavam cresa!
eto dragi moji, nadam se da ćemo se još čitati.
Iskreno vas sve volim, i želim vam najljepšu, najuzbudljiviju, najosvješteniju godinu života koja slijedi!
puse i zagrljaji!”

Siječanj 2, 2012 Posted by | Citatelji | | 842 komentara