Indigo, Moj indigo-kristalni svijet

Tranzicija indiga u kristal

Indigo priča

Bok. Ja sam Barbara, imam 16 godina i saznala sam da imam indigo auru.
Sjećam se da sam od malih nogu znala jako puno stvari i bilo mi je smiješno kad mi je netko takve stvari objašnjavao. Djeca se baš nisu sa mnom voljela igrati iako sam ja težila da se uklopim u društvo. Promijenila sam svoje navike i glumila da imam razmišljanje kao oni, ali to i dalje nije uspijevalo. Sjećam se da su mojim vršnjacima uvijek i do dan danas najveći problemi oni koji su za mene banalne stvari. Ja sam se za razliku od mode i dečkiju uvijek brinula o drugim ljudima, o njihovim osjećajima, brinula sam se za svijet. Sjećam se da sam od malih nogu osjećala neizmjernu povezanost i težnju prema nečim što je više. Nikako ne mogu razgovarati s ljudima koji nisu kao ja. Poživčanim na njihovu slijepoću pokraj zdravih očiju. Trudim se svakome otvoriti oči iako ne znam zašto to radim, osjećam kao da mi je to nekakva misija. Mrzim zakone i propise i ne poštivam ih. Zbog toga roditelji misle da sam buntovna i dobijam kazne, kako u školi kako kod kuće. Mrzim kad imam određeni dan ili datum do kada moram napraviti nešto određeno (npr naučiti za test). I nikada ne učim jer me to onda ne zanima, jednostavno taj test prekrižim. Ali budući da slušam na satu iz takvih testova dobijam minimalno 3. Slušajući priče mojih roditelja o mome djetinjstvu dolazim do zaključka da sam uvijek bila naprednija od drugih i da sam voljela pomagati uvijek, čak i kad to od mene nitko nije tražio. Povjerenje u osobe stječem prema načinu kako se ponašaju prema meni. Na primjer u svoju rođenu majku nemam povjerenja kao što imam u neke prijatelje. Mama je uvijek bila promjenjiva i to kod nje nisam pogla trpjeti. Uvijek smo u kući imali neke zabrane i pravila. A jedno od tih pravila je bilo da moram u crkvu nedjeljom. Što sam izrazito mrzila. Ali što ću, dijete sam bila, morala sam slušati roditelje , barem iz poštovanja. Kada bih se približavala crkvi osjećala bih neku nelagodu, počela bi se tresti i uvijek bih se uplašila. Sjedila bih tamo sat vremena znojeći se i iščekivajući trenutak završetka mise. Osjećam da nešto u toj instituciji ne valja. Kao što to indigo osjećaju. Pogotovo mi se ne sviđa nepravda i dvoličnost dragog nam pape koji se moli za siromašne a od sirotinje uzimaju zadnje kune kako bi sebi zgrtali pare koje im ne trebaju,a to vidimo po tome što je na njemu sve pozlaćeno, kao i činjenica da ne plaćaju porez. Uvijek sam bila pravdoljubiva i još kao dijete sam sa mamom gledala dnevnik i izlagala svoje mišljenje o nečemu, što je bilo prilično logično i na što se moja mama većinom zaprepastila. Osjećam veliku povezanost sa svemirom i imam osjećaj kao da sam prvi puta inkarnirana na zemlju. Imam iscjeljiteljske moći, u to sam se uvjerila. Samu sebe ozdravljam a i druge oko mene iako nisam ni znala da sam uvijek to radila, tek neki dan sam shvatila da sam zapravo “liječila” druge. Ljudi misle da sam hladnokrvna, to sam i ja za sebe mislila. Ali ja kad plačem nikada ne plačem radi sebe već radi drugih. Moje procjene ljudi su uvijek 100% točne, svaki puta i bez iznimaka i tako uvijek znam koje je prijateljstvo istinito a koje lažno. Kada čovjeka prvi puta vidim i pogledam mu u oči i do nekoliko sec gledam mimiku lica znam točno kakva je osoba, a ne znam gledati aure. I uvijek se ispostavi da su moje procjene točne. I kada napravim procjenu shvatim odma tko mi leži a tko ne i onda se usklađujem s tom činjenicom. S obzirom na okolnosti situacije skoro uvijek bez greške znam točan razvitak situacije. Iako to radim nesvjesno i kažem to tijekom razgovora s npr prijateljicom. Osjećam se neshvaćeno u ovom svijetu,ali mi je drago da sada barem znam tko sam i što sam. Drago mi je da sam Indigo i želim upoznati još Indigo ljudi ,i da, kako je već to nama u podsvijesti, da promijenimo ovaj svijet i osiguramo Kristalnoj djeci čist put. Samo želim znati koja je točno naša zadaća i što mi kao indigo trebamo napraviti ?

Oglasi

Travanj 3, 2012 Posted by | Indigo, kristal | , | 248 komentara

Još jedna priča

Do prije nekoliko dana uopće nisam nikada pomislila da bih mogla biti indigo. Nisam niti znala što to znači, samo sam za to negdje usput čula.
Prisjećajući se nekih stvari i događaja iz svoga života, od najranije mladosti do danas, prilično sam se našla u opisu indigo osoba.
Nisam sigurna kako bih sve to napisala da tvori nekakvu smislenu cjelinu, jer inače sam sklona „odlutati“ i otići u nepotrebnu širinu, pa ću pokušati nekakvih kronološkim redom opisati svoj život.

Dječji vrtić i predškolska dob

Ovog razdoblja svog života se jako malo sjećam.
Znam da su moji roditelji imali malo vremena za mene i malo smo vremena provodili zajedno, jer su previše radili.
Ono čega se sjećam je da sam imala problema (ako bi se to uopće tako moglo nazvati) sa popodnevnim spavanjima u vrtiću.
Dok su ostala djeca oko mene spavala nekoliko sati, ja sam ležala budna i osluškivala zvukove izvana, jer nikada nisam mogla zaspati.
U tim trenucima nisam bila nemirna, niti mi je bilo dosadno (što bi se očekivalo od djeteta te dobi), već sam upadala u nekakvo stanje koje mi je teško opisati.
To vrijeme popodnevnog spavanja ja sam provodila u nekakvom svom svijetu mašte, pa mi se znalo dogoditi da sam, iako sam cijelo vrijeme bila budna, ostala ležati u tom stanju i nakon što se većina djece već probudila.

Ono čega se ne sjećam, a drugi su mi rekli, je da sam u dobi kada djeca tek počinju crtati i uopće baratati bojicama i olovkama (sa neke 3-4 godine), ja crtala ljude sa nevjerojatnom preciznošću.
Tete u vrtiću je najviše začudilo što pokušavam nacrtati čovjeka nevjerojatno detaljno.
Dok su crteži ostale djece bili neprepoznatljive šare, ja sam pokušavala nacrtati čovjeka sa prstima na rukama i ušima.

Dok sam još bila beba, imala sam nekakvih problema sa stopalima ( ne znam točno o čemu se radilo), ali liječnici su mojim roditeljima rekli da nikada neću prohodati, te da mi ne smiju čak dozvoliti niti da se pokušam podignuti na noge.
Jednog dana sam se samo primila za rub kreveta, ustala i počela hodati.
Danas više nikakvih problema što se toga tiče nemam.

Osnovna škola

Kad sam bila malo starija, jako me je počeo interesirati svijet duhova, te sam često roditeljima i ostaloj rodbini postavljala pitanja o duhovima, ali su uglavnom izbjegavali govoriti o tome u strahu da me ne prestraše.
U to doba sam često praznike provodila kod bake na selu, koja je živjela u blizini groblja.
Voljela sam se igrati na groblju sa svijećama i ostajati i nakon što je pao mrak.
Nikada nisam, kao moji vršnjaci, osjećala strah od takvog mjesta, već me je privlačio njegov mir.

Često sam tražila od bake da mi čita iz sanjarice što bi mogli značiti neki snovi koje sam sanjala.
Jako su me zanimale i zvijezde. Često sam po noći gledala u nebo i ispitivala starije o zvijedama.

Nikada se nisam voljela igrati lutkama. Voljela sam jedino barbike, ali zato što sam im šivala odjeću i izrađivala kućice od kartona.
Sport me nikada nije osobito privlačio, ali uživala sam u klizanju (naučila sam vrlo rano i vrlo lako klizati).
U to doba sam često ja izmišljala razne igre, koje su moji prijatelji prihvaćali.
Igrali smo se pogreba, gdje je netko glumio pokojnika, a ostali tugujuću rodbinu, zatim igre u kojoj je netko glumio duha koji živi u kući sa ostalima, koji su glumili ukućane… itd.
Uglavnom sam smišljala takve igre.
U to doba sam bila poprilično opsjednuta smrću i duhovima.

U školi sam bila jako nesretna. Prolazila sam sa odličnim, ali nikada nisam baš učila.
Slagala sam se sa malo kime, druga djeca su me uglavnom zadirkivala, zbog čega sam bila jako nesretna.
Često sam postavljala razna pitanja, koja su išla na živce mojim učiteljima.
Moji rodtelji su na roditeljskim sastancima uvijek slušali o mom buntovničkom ponašanju, o tome da za vrijeme svakog odmora izlazim van iz škole (voljela sam provoditi odmore ispred škole, a ne na hodnicima).

Sa mnom je u osnovnu školu išao jedan romski dječak, kojeg su ostala djeca neprestano zadirkivala i omalovažavala.
Meni ga je bilo žao i nakon nekog vremena sam odlučila sjediti s njime u klupi (što nitko drugi iz razreda nije htio), što je još više pridonijelo tome da me zadirkuju.

Kratko vrijeme sam učila svirati klavir, u čemu sam bila prilično dobra i dan danas mi je žao što sam od toga odustala.

Uglavnom, već onda sam se osjećala kao da nikako ne spadam tamo gdje jesam.

Srednja škola

Upisala sam gimnaziju čisto iz inercije. Nisam imala pojma što želim upisati, odnosno više sam bila zbunjena, jer su moji roditelji oduvijek „navijali“ za gimnaziju, pa o nekakvim strukovnim školama nisam niti razmišljala.

Kako sam u osnovnoj školi bila predmet sprdnje, odlučila sam da neću dozvoliti da se to ponovi i u srednjoj.
Od prvog dana sam drugačije postupala prema školskim kolegama, nastojala sam se prikazati samopouzdanom i snažnom osobom.
Mislim da sam to i bila, ali sam se ipak stalno osjećala nesretnom.
U srednjoj školi sam čak imala i misli o samoubojstvu, ali nikada u toj mjeri da bih to doista i napravila. Više su to bila samo nekakva razmišljanja.
Prolazila sam sa trojkom ili nategnutom četvorkom, jer nisam voljela učiti, ali sam jako voljela čitati, tako da barem sa lektirama nisam imala problema, jer sam voljela čitati baš sve.
Mislim da sam oborila nekakav rekord u broju pročitanih knjiga do te dobi.

Čitala sam ama baš sve, s time da me oduvijek privlačila znanstvena fantastika, a nikada nisam voljela čitati autobiografije.

Vrlo rano sam se upustila u spolne odnose, imala sam i nekoliko iskustava sa drugim curama, ali sam definitivno otkrila da ipak nisam homoseksualka, čak niti biseksualka. Više je to bilo eksperimentiranje.

Najdraži predmet mi je bila psihologija, iz čega sam i pisala maturalni rad.
Dobro mi je išla i matematika (išla sam i na natjecanja iz matematike), a najviše sam mrzila tjelesni.
Ponekad sam slušala klasičnu glazbu, koja mi je jako godila.

Profesori su me često opominjali da obratim pažnju na satu. Ponekada sam znala ometati nastavu, mnogo sam markirala, ali mnogo puta sam vidno „odlutala“.
Zbog toga sam najčešće i bila opominjana.
Dok su ostali zapisivali i prepisivali sa ploče, ja sam se znala zamisliti gledajući kroz prozor i ponekad su me profesori i po nekoliko puta opomenuli prije nego što bih uopće shvatila da se obraćaju meni.

Mnogo sam razmišljala o vjeri, čitala sam Bibliju u nadi da ću ju možda uspjeti protumačiti na neki meni smisleni način.
Nikada nisam prihvaćala crkvena objašnjenja, već sam razvila svoja tumačenja, o kojima sada ne bih pisala, jer bi to bilo predugačko.

Pred kraj srednje škole sam postala osobito „teška“ svojim roditeljima. Jako smo često ulazili u sukobe. Tada sam znala imati napade bijesa, koji su ponekada bili tako jaki da bih se zaletjela glavom u ormar, jer više nisam znala kako to „izbaciti“ iz sebe. Bila sam uzrokom pravih drama u kući, da su moji roditelji u jednom trenutku čak pomislili da se drogiram, a droge me nikada nisu privlačile.

Na maturalcu sam nešto doživjela, što osobno smatram najvećim razlogom zbog kojeg sam pomislila da bih mogla biti indigo.
Išli smo gledati predstavu delfina.
Gledajući delfine kako skaču iz bazena i izvode razne prevrte u zraku, osjetila sam snažan poriv za plakanjem.
Bili su prekrasni, ali ja se nisam mogla oduprijeti plaču.
Rasplakala sam se kao kišna godine, ne znajući zašto, pred hrpom ljudi oko mene.
Taj događaj mi je do danas ostao u živom sjećanju.
Prepostavljam da me je pogodilo gledanje tako veličanstvenih životinja sputanih u jednom bazenu, kada zapravo pripadaju prostranstvu otvorenog mora.

I inače sam bila plačljiva. Znala sam u svojoj sobi plakati satima, bez nekog posebnog razloga. To je bio moj način da se barem malo riješim tuge koju sam neprestano osjećala u sebi.
Sakrivala sam se od roditelja, jer da su me zatekli, pomislili bi da me nešto muči i da imam nekakav problem, a ja im nisam znala objasniti zašto plačem.

Isto tako sam jednom prilikom reagirala na srušeno stablo, ne tako intenzivno, ali ipak.
Prisustvovala sam rušenju stabla i pogled na srušeno stablo me, doduše nije rasplakao, ali je u meni pobudio vrlo nelagodan osjećaj i tugu.

Studiranje i danas

Željela sam upisati studij psihologije ili poremećaje u ponašanju.
Na kraju sam završila na agronomiji iz vrlo čestog razloga – nisam upala na željeni fakultet.
Nisam bila briljantan student, niti sam polagala u roku.
Nisam voljela učiti i štrebati nepovezane činjenice.
Uživala sam jedino u kolegijima kao što je genetika. Genetika me je na fakultetu jako zainteresirala, te sam pročitala mnogo knjiga i članaka o genetici, nasljeđivanju, genetskom inženjeringu… itd.

Općenito su, osim toga, moje glavne zanimacije i preokupacije kompjuter (mnogo više od televizije, koju gotovo da i ne gledam), čitanje, općenito znanost, dok me povijesne teme, politika, moda, pogotovo bogati&slavni niti najmanje ne zanimaju – do te mjere da me je ponekad sram koliko o nekim osobama nemam pojma, pa čak niti iz „opće kulture“.

Neću pisati o osjećajima nepripadnosti, osjećajima da sam bolja od drugih, da ljudi oko mene ne shvaćaju ono što je meni sasvim jasno… itd., jer se to ne razlikuje mnogo od opisa drugih ljudi sličnih meni.
Pokušavam se držati što više mogu činjenica (iako su jako povezane sa mojim osjećajima).

Od nekakvih „nadnaravnih“ iskustava…. pa, ne znam baš bih li neka iskustva mogla tako okarakterizirati.
Ponekada imam osjećaj kao da mi netko „šapće“ u jedno uho, i u tom trenutku znam na rubu vidnog polja vidjeti svjetlost, ali u obliku brzog pokreta.
Kao da je netko nekakvom malom lampicom jako brzo mahnuo sa jedne moje strane na rubu vidnog polja. Obično se tada naglo okrenem na stranu na kojoj se to dogodilo.
Kada sam imala 15 godina, jedna meni draga osoba je oboljela od raka.
Jednom prilikom sam ležala na krevetu sa tom osobom i zagrlila ju.
U jednom trenutku, kako je moja ruka bila položena na trbuh te osobe (rak je bio u tom području), osjetila sam da bih, ako se jako skoncentriram, mogla pomoći toj osobi, izliječiti ju.
Pokušavala sam se „skoncentrirati“, ali nisam znala kako. Osjetila sam se bespomoćnom, kao da bih joj doista mogla pomoći, ali me u tome sprečava nedostatak nakakvog znanja.
Ali, znanja koje je meni nadohvat ruke, samo ne znam doprijeti do njega.

U tom je trenutku toj osobi bio dijagnosticiran rak u poodmaklom stadiju i dali su joj još nekoliko mjeseci života.
Živjela je još 4 godine nakon toga.
Ne želim tvrditi da sam ja na to utjecala (jer ipak je ta osoba primala kemoterapiju), ali to su činjenice.

Kada je ta osoba umrla, nisam osjećala veliku tugu, iako sam s njom bila jako bliska.
Osjećala sam da mi nedostaje i da mi nedostaju razgovori sa tom osobom, ali nekakvu duboku bol zbog njezine smrti nisam osjetila.
Također sam na pogrebu te osobe nekako znala da ona nije među nama, niti u našoj blizini, ali sam imala osjećaj da je to zapravo pozitivno i dobro.
Ne znam kao sam to znala, jednostavno sam osjećala.

Ovo bi uglavnom bila moja priča. Vjerojatno bih se mogla sjetiti još mnogočega što bi vrijedilo ovdje napisati, ali teško mi je sve to točno i kratko opisati.
Kada bih se još upustila u objašnjavanje nekih svojih stavova i razmišljanja o životu, smrti i općenito svrsi, napisala bih cijeli roman, pa se zato niti neću u to upuštati.

Ovo pišem iz razloga što mislim da konačno neke stvari mogu sa nekime podijeliti (makar i sa nepoznatim osobama), bez podsmjehivanja, izrugivanja ili jednostavno neshvaćanja.
Već samo to mi predstavlja svojevrsnu utjehu.

Sa ovom mojom pričom učinite što vas je volja. Možete ju objaviti ako želite, ali to nije glavni razlog zašto sam ju napisala.
Glavni je razlog taj što naprosto žudim za time da ipak nekamo pripadam i da nisam jedina i sama.

Siječanj 15, 2010 Posted by | Citatelji, indigo priče | , | 51 komentar

Pitanje Indiga???

Naravno.. i moja prica pocinje kao i prica vecine.. rodjena sam 1968…
a od malena sam imala osjecaj da sve nekako znam i bile su mi mnoge
stvari cudne. Prvenstveno zasto meni netko od starijih prica i daje
savjete o necemu sto ja vec odavno znam. Mnoge stvari su me izuzetno
iritirale i kako sam odrasla u poprilicno zatucanoj i strogoj
obiteljskoj atmosferi, jedini prirodni nacin meni je bio povuci se od
svega. Odmalena sam osjecala da sam nekako drugacija od drugih, al
naravno tko je tad tih godina ista znao o indigo djeci. Slabo
prilagodljiva u drustvu, uvijek nekako po strani.. uvijek nekako
izolirana i sa stalnim osjecaj da me nitko ne razumije i s osjecajem da
sam nekako krivo stavljena u mjesto i vrijeme gdje se ne snalazim. I
samo se nametala jedna misao: osjecam se drugacije od drugih, a ne znam
zasto. jer ne mislim niti radim iste stvari kao drugi.
Okrenula sam se samoj sebi, i citanju…. a moja “lektira” se sastojala
o raznoraznim pricama ” s one strane”.. o SF.. cudnim stvarima i
dogadjajima, mistici, na kraju i astrologiji, psihologiji i sl. Trazila
sam odgovore. Sve dok se sa 30 godina nisam odselila iz rodnog grada, a
sto je jos jedna od cudnih stvari. Svima sam punih 10 godina pricala da
cu otici.. al svi su me sa podsmjehom gledali i rugali mi se. Al ja sam
nekako znala da hocu jednog dana. I otisla sam. Vecina iz mog okruzenja
i dan danas ne vjeruje da sam to ucinila a ja sam samo jednostavno
rekla: pa govorila sam vam, al vi niste vjerovali. I od tada sam pocela
osjecati slobodu. I doprle su do mene i knjige i price o indigo djeci.
Pojavila se tada jedna cura koja mi je vidjevsi da sam zainteresirana za
takve stvari darovala knjigu o auri. Bez ikakve rijeci. Samo mi  ju je
dala. I napravila sam test. I ispalo mi u testu da imam primarnu
ljubicastu auru. Ali tada jos uvijek nisam nista znala o indigo djeci. A
imala sam tada 30 godina. I dalje lutala trazeci sebe i trazeci odgovor
na “koja je svrha mog zivota”. Proslo je puno vremena od tog mog prvog
testiranja preko knjige. Prije 4 godine.. tad sam imala 36.. dopro je do
mene tekst o indigo djeci. Zaintrigiralo me.. i po raznoraznim
tekstovima i objasnjenjima doslo mi do glavu da sam vjerojatno i  ja
indigo dijete. Prva pomisao kad sam procitala karakteristike takve djece
bila mi je “kako me je netko mogao tako dobro opisati”. I kolko god sam
sama sebi nevjerovala. tolko mi je pak sve ukazivalo da sam jedna medju
prvim generacijama takve djece. Istina.. smatrala se jesam nekako
“produhovljenijom”.. al opet u meni je nesto i dalje govorilo i stvaralo
oprez da sam se mozda prevarila.
Tu se prica o plavoj indigo auri.. a moja je po testu od prije nekoliko
godina ispala ljubicasta.
Al je nekako ostalo negdje u podsvjesti da sam mozda ipak indigo dijete.
I to me potakli da neko vrijeme citam i proucavam sve to.. a onda sam
opet to potisnula. I prije tri godine… tad sam prozivjela  jednu
izuzetno tesku godinu. Imala sam 37. Nakon svih teskih stvari koje sam
tada prozivjela… u meni kao da se nesto potpuno preokrenulo. ja sam
toliko strasno osjecala  neku promjenu u sebi, al to ne mogu opisati..
al pocela sam se osjecati drugacije.. intuiciju sam oduvjek imala (samo
je nisam prepoznavala).. al onda najednom intuicija je postala tako
ocigledna da sam se zaprepastila. Pocele su mi se desavati cudne stvari.
Sve je to teklo nekako postepeno i spontano.. nisam ni sama bila svjesna
mnogo toga, al su se desavale razne stvari u svakodnevnom zivotu. Pocela
sam ljudima u razgovoru i slusanju njihovih problema odjednom iz cista
mira nesto reci, a onda se to ostvarilo za par dana, pocela sam
“predvidjet” stvari a da nisam niti sama znala da to radim.. dok se to
nije ispunilo. Pocelo mi se desavati da je nekoga nesto boljelo
(pogotovo djecu) i da sam ih dotakla i drzala svoju ruku na tom mjestu..
i njih je prestalo boljeti. Pocela sam svojim dodirima (na djeci
najvise.. jos ne znam zasto samo na njima.. a inace djecu obozavam).
prouzrociti takve reakcije i olaksanja koja nisu mogla rjesiti neke
standardne metode. Ne  mogu rec da sam pocela iscjeljivati.. al djeca u
cijem sam okruzenju svakodnevno bila.. za svaku bol i povredu (nekada i
izmisljenu).. dolazila su k meni govoreci (stavi mi ruku tu).. pa sam iz
nekog razloga pocela koristiti kristale (godinama ih koristim).. al
nesto me ponukalo da neku svoju narukvicu prislonom djetetu uz bolno
mjesto i pricajuci.. djete bi to prestalo boljeti. Da li  je to bilo
istina ili ne.. niti dan danas ne znam.
Uglavnom pocele su mi se desavati cudne stvari.
I sve to se pocelo polako, al kontinuirano desavati prije dvije godine.
Prije par mjeseci prosla sam opet strasnu emotivnu katarzu. Jos uvijek
mi nije jasno zasto i kako mi sse to sve desilo. I do prije par dana i
dalje sam se mucila s time. Upoznala sam jednu osobu koja je podosta
produhovljena.. i korz razgovor s njim.. dotakli smo se indigo djece.
I prije dva dana… nakon tog razgovora.. nesto me ponukalo potraziti
opet  neke informacije o indigo djeci. I tu sam pronasla test. I
odlucila.. idem opet vidjeti nakon 10 i vise godina.. kakva je zbilja
boja moje aure.
Rezultati su me .. cak mozda ne toliko iznenadili.. koliko zapanjili. Po
testu ispalo mi je da mi je primarna aura kristalna a sekundarna indigo.
Procitala sam o kristalnoj auri (tek nedavno sam cula o kristalnoj
djeci)… i zapanjila se kad je negdje napisano da transformacije iz
izndigo djece u kristalnu pocinju u 39  godini. Ja punim za dva mjeseca
40.. a sve sto je napisano meni se desavalo… a pocelo je dvije godine
ranije.
I sad.. taj test sam napravila proslu noc.. i cijeli dan danas
razmisljam.. jel to istina i jel to moguce. Da ne samo da sam indigo
dijete, nego cak i kristalno. Ne bih rekla da sam dosegla onaj najvisi
nivo koji se spominje. Al mnogo toga se naprosto poklapa u zadnjih dvije
godine u mom zivotu.

I sad ono sto me zanima… jos uvijek nisam sigurna da je to tako. Jos
uvijek postoji 20% djelova koje mi naprosto ne odgovaraju (ili ih jos
nisam otkrila)…
pa ono sto bih zeljela… gdje i kako mogu testirati svoju auru i dobiti
potvrdu kakva mi je aura zaista? Gdje se mogu testirati? Zivim u
Zagrebu. Zeljela bih osim testiranja na internetu dobiti i potvrdu i
sliku da li je zaista moja primarna aura kristalna, a indigo sekundarna.
Cak i nisam sigurna da sam indigo dijete, makar cijeli moj zivot  na to
ukazuje, al saznanje da sam mozda i kristalno dijete.. jednostavno ne
mogu povjerovati. Zato bih se zeljela testirati. Jer ako to zaista
jesam… mislim da sam tada konacno pronasla sebe i svoju svrhu u zivotu
za kojom tragam cijeli zivot.

Takodjer… ne bih voljela da mi se objavi ova moja mail adresa.. ali
do prije dva dana.. nametnula mi se misao da je mozda doslo vrijeme da se
sva indigo i kristalna djeca medjusobno pocnu upoznavati i pronalaziti.
Jer zadnjih par mjeseci.. u moj zivot dolaze osobe koje su slicne meni..
pa pretpostavljam.. da je to neki (barem meni znak).. da je doslo neko
vrijeme da se sto vise nas upoznamo. I zato bih voljela da mi se sto
vise ljudi javi.. i da konacno porazgovaram slobodno i otvoreno sa
ljudima s kojima konacno osjecam neku “pripadnost”. Jos uvijek sam
nekako skepticna prema internetu i mailovima zbog raznoraznih iskustava,
pa  kao i svi imam odredjeni oprez prema javnom davanju maila.

Pa pokusavam pronaci na internetu neki forum gdje pisu takva “djeca”.
Postoji li takav forum negdje?

Rujan 14, 2008 Posted by | Indigo, kristal | , | 13 komentara

to be indigo or not to be

Slijedi email koji sam dobio danas i vjerujem po svemu napisanom da ga je napisala indigo osoba, također vjerujem da će se mnogi indigovci pronaći u djelovima teksta te osobe i stoga sam odlučio odmah tekst i objaviti.

U svojoj potrazi za odgovorima naisla sam i na tvoj blog, poziv da ti se jave indigo djeca pa eto…. Prva stvar, nisam sigurna da li sam indigo, ali prema otprilike 99 % parametara do kojih sam mogla doci prepoznala sam sebe…. Uglavnom, koja je prica. U zadnjih godinu dana osjecam se izuzetno lose, osjecam egzistencijalnu tjeskobu i jak emocionalni pritisak, znalo se dogadjati da bih plakala bez nekog razloga poznatog mom racionalnom umu. Nakon nekog vremena stanje se smirilo ali je osjecaj ostao. Tada je zapocela moja potraga za samom sobom….Cijeli zivot od kako znam se sebe za mene se sve emocionalno “lijepi” – dovoljan je samo jedan pogled da ustanovim u kakvom je netko emocionalnom stanju, pogotovo jake emocije tipa tuge, tjeskobe – sve pokupim. Instiktivna reakcija na to mi je da pokusavam doticnom pomoci sto vodi da na kraju ne znam s cijim se emocijama borim – svojim ili tudjim….Kao dijete sam bila hiperaktivna (nije da je sada se nesto promijenilo po tom pitanju… :/) i iritacije od preglasnih i prenapucenih mjesta. Zbroj svega toga rezultirao je odbacivanjem okoline u skoli, povlacenjem u svijet knjiga i tisine vlastite sobe, a i jako dobo sam upoznala sve lokalne skolske psihologe i pedagoge. Skola dakle….nije bilo te sile koja me je mogla natjerati da ucim nesto sto me ne zanima, dok sam predmete / teme u kojima sam “se nasla” svladavala uz minimalan trud, sto je dovelo do toga da sam u srednjoj pala jedan razred a ostatak vremena mi je svake godine bar jedan popravni “visio” nad glavom. Roditeljima to nikako nije bilo jasno jer vec dogledno vrijeme imam certifikat Mense koji dokazuje nadprosjecnu inteligenciju. U toj samoanalizi neprekidno mi naviru u sjecanje neke slike iz djetinjstva koje sam vrlo uspjesno potisnula a sada se savrseno uklapaju u cijelu sliku. Npr., kao klinka dane u tjednu sam dozivljavala u bojama. Npr., ponedjeljak je bio zelen, utorak zut dok je srijeda zvucala svjetlo plavo, cetvrtak crveno a petak smedje 🙂 Neprestano sam nekaj zapitkivala i nista mi nije bio potrebno previse objasnjavati jer mi se logican zakljucak nametao sam od sebe. Deja vu “senzacije” su mi bile nesto sasvim normalno da bi tome pridavala neku veliku paznju ili predosjecaji da ce se nesto desiti….Unatoc svemu tome starci i okolina su se ponasali kao da sam “roba s greskom” koju treba ispraviti, tipa kad su shvatili da bojice drzim u lijevoj ruci tjerali su me da crtam desnom. Nema veze sto nisam mogla, ali na kraju je ipak bilo po mom. Kao i uvijek, uostalom :)) Opet, nekako su uspjeli u meni izazvati osjecaj da ZBILJA nisam u redu, sto je kasnije izoliranost od strane vrsnjaka u skoli samo pojacalo. Ugl da…mogla bih sada jos jako puno napisati na tu temu, ali mislim da si do sada shvatio o cemu se radi.
Jos samo jedna stvar za kraj…osjecam da MORAM znati, to mi je jako vazno. Znam da je najpouzdaniji nacin da to saznam boja aure, ali sredina u kojoj egzistiram ne dozvoljava niti pomisao na nesto sto se ne moze spoznati putem pet osjetila…. :(((
btw molim da se moje ime i mejl adresa NE objavljuju. Za sada.

Srpanj 2, 2008 Posted by | Indigo, indigo priče | , , | 14 komentara

Poziv na Indigo suradnju

Pozivam Indiga svih dobi nacija i rasa

da se jave

volio bih podijeliti vaše talente, priče i iskustva

da svi skupa uzmemo udjela u istinitoj dokumentaciji o

životu s Indigo energijom

istinu iza života s Indigo energijom

Sve to biti će dokumentirano na ovom blogu

a poslužiti će mnogim ljudima da se upoznaju

sa Indigo energijom te isto tako mnogim

Indigovcima da se nauče živjeti s Indigo energijom

Želite li postati dio ovog projekta molim

da mi svoje priče šaljete na email
cro_best@hotmail.com

u uslučaju da želite ili ne želite da se vaše ime objavi ispod priče molim da
mi to posebno naznačite.

Slični projekti već postoje u svijetu, a ovo je samo mali korak ka upoznavanju indigo energije, nadam se vašoj suradnji i sve vas pozdravljam

Tišina!

Živjeti s Indigo energijom
je božanski dar!

Veljača 8, 2008 Posted by | Indigo | | 3 komentara