Što da radim???

Čuo sam za indigo djecu ali nisam znao da sam jedan od njih sve dok nisam pročitao karakteristike te djece.
Ispada da sam indigo u svemu osim u viđenju anđela,aura itd. Mogu vidit osjećaje drugih ljudi,nešto što su učinili
a da ja nikad nisam to vidio nego jednostavno znam nekad iz samo jednog pogleda pročitam namjere osobe i
njene osjećaje,  nekad poprimim osobine ljudi oko sebe, vrlo često bi sve učinio da su svi oko mene sretni bez
obzira što to znači za mene, znam varirat od extremno osjetljivog i nježnog bića do grubog pa čak i zlog u svega
3 minute( od smijeha do plača), doslovno me boli kad znam da djeca,ljudi umiru od gladi dok je glavna tema mojih
vršnjaka broj okretaja motora V8 ili šta je neka tuka nosila na nekoj tamo reviji.
Cijeli sam se život osjećao SAM iako imam i mamu i tatu i dva brata i sestru i djeda i
tetku pod istim krovom. Nikad nigdje nisam pripado ma ni na jednu hebenu sekundu. U školi sam se uvijek mučio
pokušavajući se uklopit ali bez uspjeha.Nekad se namjerno pretvorim u “normalnu” osobu čisto da bi se uklopio u
društvo i čisto da imam s kime popričat i podružiti se. Zvučat će umišljeno ali to jako rijetko radim jer je to kao
da se spuštam za dosta levela da bi došao na njihov….
Grozno sam se osjećao u školi….to je najgore razdoblje u mom zivotu,neopisivo sam bio SAM. Ja znam da izgledam
samouvjereno i samopouzdano međutim to je samo zaštita. Sada mi je 24 i
na faksu sam,i to na zadnjoj godini. Patnja se nastavlja ali ovaj put vanredno 🙂 – čisto radi roditelja koji misle da
je to jedino ispravno ali tko će čovjeka od 60 god zatucanog starim vjerovanjima uvjerit u suprotno…
Muzika mi je uvijek držala glavu iznad vode i uvijek sam bio u svom svijetu. Evo i produciram ne bi li se u tome
našao- i jesam ali nakratko. Znam da ima nešto više određeno za mene samo nikako da saznam što je to. Pročitao
sam da se ingigo bude u 28.godini. Kako da izdržim svu bol,patnju i ludilo ovog svijeta do tada, nije da su moji
zivotni ili socijalni uvjeti loši, ovdje čisto govorim kako se osjećam.
O samoubojstvu sam razmišljao od svoje 16ste,smrt ne vidim kao kraj nego kao vraćanje tamo gdje stvarno
pripadam stoga razmišljam o njoj kao o nečem dobrom a ne lošem. Ta su razmišljanja prestala tj postala su manje
učestala prije dvije godine.
Naime imam snažan osjećaj da se nešto veliko ubrzo ima dogodit. Počinjem švrljat po netu i naiđem na 2012tu i
Eckharta Tollea,Davida Ickea,Atlantidu,RA,Piramide,Isusa i Budhu u istom kontekstu, 5.dimenziju, Matias De
Stefano,čakre, vibracije,teoriju o svemu… Pomalo shvaćam da nisam sam (pokušavam se odvojit od ega).
Joše je sve jako mutno i još me strah. Meditacija na solffegio frekvencijama me jako smiriva a priče
ljudi-medija kojih je sve više diljem svijeta me ohrabruju.
Mislim da bi se trebao povezat sa sličnim sebi.
ima li vas u okolici Dubrovnika?

Marijina priča!

Pozdrav !
Zovem se Marija …ovo prvi puta radim ..iskreno nemam pojma šta radim. Čitala sam priče o indigo djeci i neke se priče poklapaju neke ne. Prije točno godinu dana prijataljica mi je pričala o indigo djeci  čak mi i pokazala , nisam to shvaćala nešto kao posebno . Dok slučajno jednog dana opet odem na stranicu i riješim test , ispala sam ljubičasta. Naravno meni nije dalo mira i napravila sma test da ja nju vidim da se uvjerim … vidjela sam indigo boju. Prvo nisam htjela vjerovat pa sam opet napravila test i ispala sam indigo. Ni tu priči nije bio kraj posudila sam knjige o indigo djeci i dala sam mami da vidi jer možda imam neke karakteristike…ispalo je da imam skoro sve osim možda 2 ili 3. Vidite ja se baš i ne osjećam posebno , osjećam se ko čudak . Malo sam istraživala o svom djetinjstvu da vidim kakva sam bila , kakve sam navike imala , što sam voljela , što nisam itd.. negdje sma pročitala da su indigo djeca prije umirala kao bebe jer su bile previše osjetljive. To se desilo i meni tj skoro sam umrla ko beba , imala sam sa 2 tjedna starosti virusnu upalu pluća ,mama mi je izgubila mlijeko zbog stresa,a mene su proglasili nedonošćem . Ali na kraju sam se izvukla zahvaljujući jednoj doktorici koja nije htjela odustat od mene . Mama mi je pričala , pošto se ja ne sjećam dobro djetinjstva baš  , osim što sam stalno visila vani, starijima, mlađi nije bitno s kim u kuću me se nije moglo uvest. Sjećam se da sam bila užasno hiperaktivana , i htjela sam doslovno radit 50 stvari odjednom . I da me pogađala nepravda već i sa 5 godina , i nisam se doslovno nikog bojala  niti mame , niti tate nikog radila sam samo ono što sam ja htjela. I nedaj Bože da ne dobijem nešto što želim, odma deranje, galama, sve dok trenutka dok to ne dobijem , stalno su mi govorili da sam previše razmažena.Onda sam krenila u prvi razred osnovne  i skoro sam pala razred jer nisam učila ništa , jer sam se samo htjela igrat ,crtat (obožavala sam crtat, radovi su mi stalno bili na panoima ). Onda su mojoj mami u školi rekli da ja jednostavno nisam spremna bila za školu da moj mozak nije “razvijen” za učenje . I tad je počelo, tata mi je u ljutnji rekao kako sam ja to , na koga sam takva ispala . ( S tim da sam imala brata koji je obiteljski genijalac i svi ga obožavaju ). Svi su bili digli ruke od mene i rekli pa dobro šta sad pašće i dobro. U roku od 2 tjedna sam naučila sve šta sam imala za naučit ispravila sve ocjene i prošla sam čak sa vrlo dobrim. Niko nije mogao vjerovat da ja to mogu i da sam ja to sama to uspjela.Bilo je to čudo. Tako sam i u vrtiću , doslovno znala sve napamet pjesmice, bilo šta naravno samo ono što je mene zanimalo. U osnovnoj sam prolazila prosječno naučim eto toliko da naučim, trojka moja redovna ocjena .
U osnovnoj sam  uvijek bila tema zezanja , bila sam drugačija i tek to sad vidim. Toliko sam se pokušavala uklopit da sam od toliko pokušavanja počela mislit i  radit kao oni ispala samo još veći čudak. E kad bi to bio kraj . Niti nastavnice nisu bile sjajne. Osim moje razrednice koje me doslovno stalno tjerala da radim duplo više od drugih, nažalost to nije prošlo dobro jer nisam voljela da mene neko natjera na nešto što mene uopće pa ni trunke ne zanima.  I tako je došla srednja ,upisala sam umjetničku gimnaziju , novo mjesto , novi grad odlična promjena za mene nakon osnovne. Mogla biti ko želim , kako želim , kako god ja poželim, osjećala sam se slobodno Ali i nove stvari. Imala sam staro društvo i novo. Staro društo je imalo svoju furku, novo svoju .  A iskreno mene to nije nimalo privlačilo . Niti jedno niti drugo.Niti dečki, niti koju vrstu glazbe slušam, niti gdje izlazim , gdje ne..Mislim meni je to sve glupo . Ali nekako se moraš snać .U srednjoj školi sam prolazila onako , prosječno ovisi kakva je tema. Mislim da se nisam dokazala u srednjoj a htjela sam. Imam taj problem , da ako osoba koja mene ne poštuje automacki neću ni ja nju i to je to . Takva je bila moja razrednica . Imala je svoje miljenike a ja to strašno nisam  voljela i baš upravo zbog takvih stvari koda sam namjerno zabušavala u crtanju. Kad nje nema u školi i imamo zamjenu savršeno sve napravim. Tako je i kod mojih prijatelja . U svom životu nisam nikad imala “najbolju prijateljicu ” , jednostavno nisam se nikom mogla povjerit , pa čak nekad ni samoj sebi samoj sebi. (Ponekad bi imala samo svoj svijet , samo ja i sve što zamislim.)Tako je i sa mojim tatom , strašno se svađamo , i ne mogu podnjet njegov zastarjeli način odgoja , ti si žena.trebaš kuhat, spremat , rađat , šutit , slušat svog muža . Mrzim, čak štoviše prezirem kako ja to volim zvat balkansko-seljačka razmišljanja. Nevolim tračeraj , ne volim osuđivat ljude pokušavam ih razumjet , razumjet zašto su to napravili? zbog čega? .. Iskreno ,osjećam se ko stranac , među ljudima kažem nešto nešto što čak ni ne mislim eto jer je to nomalno. Neosjećam se niti posebno . Kad se svađam  , neću prestat dok neisteram svoj inat , dok pravda ne dođe na vidjelo , izluđivala sam ljude po kući. Sjećam se da su ljudi već imali određen pretpostavke o meni naravno loše , i znali par puta reći pa kako ti to znaš? . Mrzila sam to, imala sam osjećaj  da me svi gledaju kao jednu ludu , kao neku glupu osobu. Samo zato što nemam neku potrebu derat se na sve strane čim nešto napravim , pročitam, nacrtam , čujem. Obožavam čitat , doslovno provedem cijeli dan čitajući nešto . Imam 19 godina i stvari su se počele mjenjat , ne idem više van , ko prije , mogu doslovno da provedem cijeli dan kod kuće u svojoj sobi gledajući serije , čitajući, izgubila sam se svoje stare prijatelje.  Jednostavno ne mogu više sebe lagat , pravit se da sam poput njih ali nisam . Imam jednu jedinu prijateljicu , koja je dosta slična meni i samo ponekad s njom izađem..Imam osjećaj da trebam nešto važno napravit od svog života , ali neznam šta ! To je trenutno jedina stvar koja me muči . Imam osjećaj koda svi znaju što žele , što žele raditi. I idu prema cilju. I ja želim da znam šta želim.
Još uvjek neznam jer sam indigo , zato sam i ispričala ovo priču o sebi koja je doduše skraćena ali šta je tu je. Ili ako u nekom slučaju i ispadnem , neki savjet .
Unaprijed se ispričavam zbog gramatičkih pogrešaka heh i hvala !! 🙂
Puno pozdrava od mene .

One more story

Mali Tužni Kristal

Od malena znam da sam drugačiji, nikada nisam mogao da se uklopim sa drugom decom. Jednostavno su odbijali da se igraju samnom, a ja sam bio zbunjen jer sam svakom pružao na dlanu svoje srce u svoju dušu, pitao sam se šta nije u redu samnom. Da bi me utešila mama mi je govorila da sam drugačiji i poseban. Oduvek sam bio sam i tako je i danas. Svikao sam se na svoju samoću i ljudi i velike gužve mi sada smetaju. Jednom prilikom, mama mi je rekla da se poverila svojoj prijateljici kada sam bio mali da ima utisak da nisam sa ove planete, i sada se nasmejem kada to čujem. Nisam nikada bio uobražen niti sam smatrao sebe boljim od drugih. Nisam se preterano zamarao ni da se uklopim ali ljudi jednostavno nisu želeli da me ostave na miru i kada ja jesam njih. Na ulici bih često čuo šaputanja tipa da sam čudak ili gay. Nije mi smetala ni samoća ni nerazumevanje ali mi je smetalo to šuškanje a, da nisu pojma blagog imali o meni ko sam i šta sam. Još kao mali imao sam vrlo razvijenu svest šta je dobro a šta loše i da smo svi jednaki na ovoj planeti. Bio sam sa vrtićem ( 6 god) na Divčibarima, bila je jedna devojčica koja je bila jako tiha i povučena. Ni sa kim se nije igrala, nikome nije smetala ništa nije tražila. Bila je preterano stidjiva i plašljiva, nažalost desilo se da je dobila vaške. Igrao sam se na livadi, trčao po sunčanom danu kada sam začuo dreku i viku, naravno zanimalo me je o čemu se radi. Pošao sam ka izvoru i evo šta sam video. Ta mala tiha devojčica sedela je u svojoj snežno beloj haljinici na klupi drhteći od straha kao prutić dok su je druga deca okružila i gadjala kamenčićima i gazili njenu predivnu haljinicu. Bio sam blago rečeno šokiran takvim divljaštvom ( evo i sad mi krenu suze kad se setim, šašav li sam……he he) Odmah sam joj prišao i počeo da čistim njenu haljinicu . Ustuknula je isprva jer se bojala da ću je udariti. Seo sam pored nje i zagrlio je da je utešim. Deca su počela da vrište na mene da se sklonim od nje, jer ona ima vaške, rekli su mi da sam lud. Da bih im pokazao koliko su oni ludi naslonio sam svoju glavu na njenu da bih se «zarazio», počeli su još više da vrište na mene. Rekao sam im ako su vaške razlog za takvo ponašanje neka nas sada kamenuju oboje. Razišli su se, ne znam da li su uvideli da greše ili je moja poruka stigla do njih. U školi sam se često glupirao i pravio razne grimase da zasmejem druge jer sam želeo da svi oko mene budu sretni i nasmejani. Nažalost tu moju težnju i takvo ponašanje grupica dece je protumačila drugačije i smatrali su me za blentavu budalu. Odatle počinje moje psihološko maltretiranje, koje se nastavilo kroz celo školovanje. U nešto kasnijim razredima kada sam se usudio da podelim neke svoje misli sa drugima dobio sam etiketu čudaka. I sad skoro mi je jedna drugarica rekla da sam oduvek bio i ostao čudak. Takav tretman uzrokavao je da se povučem u sebe i svoju samoću. Još jednom sam se drznuo da pričam šta mislim u pubertetu ( 13 god) kad su svi počeli da se zanimaju za sex i šta je to. Ja sam bio ozbiljno zabrinut za stanje naše planete, globalno zagadjenje, glad u africi i takve stvari. Naravno naišao sam opet na nerazumevanje, podsmeh i izrugivanje da sam tupava budala i glupak. Do 8 razreda totalno sam se zatvorio u svoju ljušturu i tiho patio jer sam osećao da sam sam na svetu. Srednja škola mi je bila malo lakša, ali ne previše. Od 14 godine počinjem intezivno da tragam za nečim, ne znam ni sam čim. Čitao sam knjige o magiji o paganskim religijama, astrologiji, gnostičke spise, ezoteriju, psihologiju i td.. Nisam isprva znao šta tražim, kasnije sam shvatio da tražim sebe i način da razumem kako funkcioniše ovaj svet. Znao sam naučno objašnjenje kako je nastao svet ali me je zanimalo i religiozno a nekako sam osećao ono što su nudili nije istina i zato sam čitao sve ono što bi se smatralo jeresom. Sveštenika se oduvek gnušam, mada me niko nije učio protiv njih, ali osećao sam da tu nešto nije kako treba. Osećao sam još kao mali negativnu energiju kod drugih ljudi i skrivao se od takvih osoba. Moj tata ima običaj da kaže da sam još kao mali imao nos da namirišem baksuze i koga je ne volim bolje je ga se kloniti. Sada ne mogu da podnesem pogled takvih loših ljudi i želim da pobegnem i da se sakrijem od njih. Oduvek me je zanimala umetnost proricanja sudbine i imam gomilu raznih karata po kući za tumačenje sudbine. U ranoj mladosti sam već patio i od anksioznosti i depresije. Upisao sam posle srednje višu textilnu u Beogradu ali je nikada nisam završio, jer to nije bilo to. Otišao sam u textilnu školu da pobegnem od matematike, fizike i hemije. Razmišljao sam to su krpe, ne treba mi fizika za to, kako sam samo pogrešio. Da skratim, želeo sam da napustim školu a zbog nerazumevanja u kući rešio sam da pobegnem u Crnu goru. Uspeo sam nekako da kupim jednu kutiju sedativa jer u to vreme je izašao zakon da se lekovi ne smeju prodavati bez recepata. Tamo sam otišao kod ujaka ali oni su odmah javili mojima, uspaničen nagutao sam se uveče pilula u nadi da ću do jutra da umrem, ali nisam. Vratili su me kući, o školi više nije bilo pomena. Osećao sam se bezvredno i ništavno trebao mi je zagrljaj i uteha, da mi se pokaže da je nekom stalo do mene. Od mame sam dobio sledeći odgovor « Što meni nisi reko da ćeš da se truješ, da ti ja dam pilule da se otruješ ljudski» Mama mi je inače hronični bolesnik 35 god, pije gomilu lekova. Još jednom sam se osećao odbačenim i usamljenijim nego ikad. Kada se sve malo primirilo, počeo sam da radim povremeno tu i tamo, uvek na kratko, par meseci. Nisam uspeo da nadjem stalni posao. Tako su tekle godine, dosadne duge bez ikakvih dešavanja, sve mi se smučilo, nisam više mogao da izdržim. Išao sam već oko 10 godina u to vreme na terapiju kod psihologa i psihijatra. Skupljao sam lekove par meseci i februara 2008 pokušao sam ponovo da sebi oduzmem život, ovog puta imao sam sedam kutija punih lekova i nadao se da ću ovog puta zasigurno uspeti. Nažalost ili na sreću ( ne znam) nisam uspeo. Tri ipo dana sam bio u komi u bolnici. Posle oporavka opet se sve smirilo i ja sam se vratio u svoju dosadnu kolotečinu. Pokušavao sam na raznim chatovima po netu da nadjem sagovornike ali ili su to obično bili samo klinci ili su uvek tražili i nudili sex. Osećao sam se kao biljka ostavljena u neki mračni deo sobe da uvene. Utehu sam nalazio u knjigama i životinjama, ta mala krznena stvorenja oduvek su se ponašala kao da me razumeju bolje nego bilo koji čovek. Kada bih plakao moja maca je dolazila kod mene u krilo i prela mi kao da želi da me uteši a kad god sam meditirao sve moje životinjice su se okupljale oko mene. Imao sam i kuce i mace i nikada se nisu svadjale medju sobom, čak su i spavali zajedno i to mi je oduvek bilo fenomenalno. Recimo moj pas iako je jurio tudje mače naše nikada nije napadao i čak ih je branio od drugih životinja. Celog života sam pokušavao da svetu dam svoje srce i dušu, a oni su ga bacali u prašinu i gazili sa zlobnim osmehom. Onda sam slučajno naišao na «Moj Indigo-Kristalni Svet», isprva sam mislio da je i ovo neki blog sa prepucavanjem da li su indigoi i kristali stvarni ili izmišljotina da se namlate pare, kakvih ima na desetine. I evo me sada tu  . Po prvi put se osećam prihvaćenim i jednako tretiranim. Moram priznati da mi je osećaj malo stran. I po prvi put ne moram objašnjavati šta sam mislio i šta sam hteo da kažem, Vi razumete.

Moj e-mail za zainteresovane koji u budućnosti otkriju ovaj sajt i pročitaju ovaj smor do kraja  kalipso105@gmail.com

Gea (Zemlja), njena priča

Odakle da pocnem..uf..Oduze osjecam to sto je mnogo ljudi ovdje napisalo. Od malih nogu. Inace imam brata blizanca, starijeg sedam minuta, zasto to govorim, pa iz razloga jer kako je to bila blizanacka trudnoca, brat i ja smo kao bebe isli na psiholosku procjenu gdje je mojim roditeljima receno da ce imat problema samnom. Moj otac mi je samo rekao, ja nisam nikad vidio problem u tebi, a jednom prilikom mi je rekao, tebe kao da je Bog stvorio po njegovom čefu (kako u Bosni kazu). Dakle krece ta prica, od malena se osjecam cudnom, i svi drugi me tako dozivljavaju, cudnom i ekscentricnom, ne znam zasto, jer se ja oduvijek osjecam normalnom, odnosno to je meni normalno. Pitala sam oca nedavno jesmo li brat i ja radili stvari koje nisu bas uobicajene, rekao je da jesmo, recimo ja sam oduvijek bila interesantna ljudima i svi su uvijek govorili kako ce me ukrasti (kako sam im bila interesantna i posebna) i uvijek sam bila kod nekoga drugog u kuci/stanu. Svi su voljeli moje drustvo jos od kad sam bila malo dijete. Roditelji su me morali traziti, doslovce po tudijim kucama. Brat je od svoje 4-5 godine oduvijek istrazivao po sumama i gubio se po nasem malom gradu. Majka mi prica kako sam kao mala (8-9 godina) korila majke i njihovu djecu kako su ih lose odgojile. Od malena osjecam kao da mi je dusa starija nego tijelo..Nemogu to objasnit ni samoj sebi, samo znam da osjecam da mi je namjenjena neka visa uloga. U nasem gradu postoji jedan covjek kojeg su deklarirali kao shizofrenicara, ali ja osjecam da on to nije..osim toga doktorica sam medicine pa i sa neke medicinske strane covjek neodaje dojam psihicki bolesne osobe. Zasto su ga tako etiketirali..zato jer eksplicitno govori da komunicira s Bogom i s onim Visim od nas,da.. a ljudi se boje nepoznatog i onog sto nije opipljivo..to je nesto sto mene najvise privlaci.. Od malena sam uvijek govorila kako zelim bit astronaut i kako zelim biti u svemiru. Razlog? Ne znam. Znam da imam jako izrazenu intuiciju i nikad me nije prevarila, izrazito sam osjecajna, i zbilja me razne stvari mogu rastuziti i rasplakati… Najvise to sto je danas toliko mrznje, toliko nepravde, toliko tuznih ljudi i zgubljenih dusa bez cilja. Mozda malo pisem nepovezano, ali moj mozak iance rado 100na sat, i vrlo cesto skacem s teme na temu. Iako se vrlo lako koncentriram kad me nesto jako zanima i to upijam kao spuzva. Pokusala sam racionalizirati zadnih nekoliko godina jer sam recimo to tako zapela u vezi sa covjekom koji, nije lose bice, bio je izgubljen..ja sam naprosto osjecala da moram bit uz njega do onog momenta kad vidim da mu ja vise netrebam, a bila sam doslovce fizicki bolesna, manifestirala sam to na mnoge nacine..a zasto jer mi je dusa patila jer mi nije bilo dobro u toj vezi, ali ja sam morala njemu pomoci, morala sam ga probuditi naustrb sebe. Imam mnogo takvih poznanika i jos neke bivse ljubavi koje mi svi govore kako nisu upoznali posebniju osobu od mene. Evo jedan sada vec covjek, mi se pokusavao javiti i naci me 8 godina, dakle ja sam imala 15-16 kad smo prvi put bili skupa, on 18-19. Rekao mi je, ti si najcudnije i najposebnije stvorenje koje sam ja upoznao, toliko tolerantno i razumno bice od 16 godina nisam nigdje vidio. i upoznao. Tada je citirao nesto sto sam rekla..i rekao, bila si jako dubokoumna vec i tada. Ja sam sve to do nekih dana slusala i citala sa cudenjem jer mi nikad nije bilo jasno zasto svi i sto to vide toliko posebno u meni. Cak i pacijenti koje sam upoznala u bolnici tokom studiranja. Ja naprosto kao da imam mogucnost predavanja energije ljudima..Budim ljude, uvijek nastojim svima dokazati da imaju potencijal i da ga samo moraju otkriti i da im treba samo mali poticaj. Nisam osoba koja je ljubomorna (to si takoder nemogu objasniti, kako je moguce da nisam nikad osjetila ljubomoru- recimo moj bivsi decko je bilo jako ljubomoran, vec tada sa 16 godina rekla sam mu, covjece nemoj biti nesiguran u sebe, tebe volim, nikog drugog, ljubomora je samo stvar nesigurnosti i nezadovoljstva samim sobom, jer tada mislis da nezavrjedujes ono sto imas). Takoder sam mu uvijek govorila, mene nitko neposjeduje i jedini autoritet koji ja imam sam ja sama sebi. Uvijek sam se svadala sa profesorima kad sam smatrala da nemaju pravo, u srednjoj sam bila poprilicno buntovna, takoder i na faksu..Mama mi je uvijek govorila da sam jezicava i da moram malo sutiti, ali ja ne mogu!! Ne mogu kad vidim da netko prica notorne gluposti!!! U osnovnoj skoli su me svi uvijek ismijavali i emocionalno zlostavljali jer sam bila bucmasto dijete..dolazila bi kuci i svaki dan plakala.. Ma sto da vam kazem, ne ponekad, nego stalno osjecam kao da nisam s ove proklete planete..sjedim u dvoristu i gledam u zvijezde i pitam se od kud sam dosla. Da imala sam dosta snova koji su se ostvarili.. i vrlo nekih cudnih „koincidencija“, stavljam pod navodne znake jer nevjerujem u slucajnosti. Od malena sam pisala pjesme, lijepo crtala, lijepo pjevala, lijepo plesala, imam poprilicno razvijene socijalne vjestine i „citam“ dobro ljude. Odnosno osjecam ono sto oni osjecaju. Ponekad mi se cini kao da znam sto netko misli samo sto mu pogledam u lice.

Budem duboko ganuta tudijom nesrecom i dijelim njihovu tugu, vrlo cesto znam reci da me doslovce dusa boli kad se tako nesto desi. Iako s godinama..sam nabacila neku svoju zastitu, pa me vecina ljudi na prvu dozivi kao hladokrvnu kuju bez emocija, cak do te mjere da me jedan kolega na faksu upitao jel ti uopce ikad places. Da placem, gdje me nitko ne vidi i ne cuje jer oni ne shvacaju kad ja njima pricam da mene to pogada puno vise nego sto pogada njih. Kao teenager cesto sam se osjecala usamljeno i neshvaceno i bila sam dosta autodestruktivna..i tada mi je jedna prijateljica kad smo se posvadale zbog nekih ljudi rekla, a ti si kao sveta ha?!Mislim sjecam se toga kao da je jucer bilo, a meni samo nije bilo jasno kako je mogla bit toliko neosjecajna da joj uopce nije stalo do drugih.

Recimo kad smo prvi put bili na obdukciji, i gledali mrtva tijela..i vecina ljudi su imali nocne more i slicno, ja nisam, ali kad god bi vidjela to tijelo, nisam mogla a da nerazmisljam danima i satima, i evo i sad razmisljam, a gdje je ta dusa? Tijelo je ostalo, a sta s onim sto nazivaju dusom? Nekako mi je to sve cudno, ne znam kako da to opisem. Jedna kolegica mi je rekla kad sam eto kao pokusala razgovarat s njom o tako nekim visim, neopipljivim stvarima, pa kao i meni to ponekad prode kroz glavu al ja to odmah smetnem s uma, u stilu nezamara se ona s tim. A ja nemogu, ja sam u stanju sjedit i satim razmisljati o svrsi zivota, o svemiru, o ljudima i kako me nervira drustveni poredak, norme, politika i sve neke stvari koje su zacrtane da tako moraju biti. Tko to kaze? Gdje to pise? Ljudi znaju da recimo, ja nisam tip osobe koji voli pricat o drugima, tracat i tako to, naprosto smatram to gubljenjem vremena, rade volim pricat o nekim kompleksnijim stvarima, teorijama, zapravo o svem sto nije svakidasnje i sto nije dokazivo. Ono sto mi je interesantno kod mene je to sto ja sam izrazito drustvena osoba i vrlo lako se upoznajem i sklapam prijateljstva, ali opet znam biti izrazito introvertirana do te mjere da po nekoliko dana nezelim izaci iz kuce jer me ljudi previse iscrpe i nemam energije ni volje druzit se snjima (cak smatram da sam razvila taj mehanizam da se lakse uklopim u drustvo..). Pokusavajuci im ukazati na neke stvari i pouciti boljem, doslovce ostajem bez energije i primjetila sam da se tad obicno i razbolim-neke viroze me uhvate. A onda jednostavno ostajem u kuci, slusam muziku za svoju dusu, citam knjige, casopise (uglavnom su medicinske, znanstvene tematike, tematike o nastajanju svijeta, razne teorije i tako..proucavanje natprirodnog..). I kad kako ja to volim rec napunim baterije opet „krecem u akciju“. Vikendom volim otic van sa drustvom, dobro se isplesat jer dosta emocija (nastojeci se uklopit u „normalno“ drustvo) potisnem, pogotovo ljutnju i tugu. Ali nema mi nista bolje nego pricati s nekim tko je meni slican-to me ispunjava potpuno.

Upoznala sam jednog decka koji je isto ovako, kao ja, oduvijek smatran cudakom i on je prva osoba ((pored mog oca koji sve ovo zna i rekao mi je neki dan da je on mami odavno rekao da smo brat i ja indigo djeca i onda me pogledao i rekao mi, a dva indiga daju indigo djecu-inace da napomenem, sa majkom se jako svadam i neki dan mi je rekla znam da si drugacija al nemoras to naglasavat, ali ja to nenaglasavam to svi vide, u tome je kvaka, i onda mi je tata rekao..ona se brine..jer sve sto si ti meni ispricala i ona je pricala kad je bila tvojih godina..)) s kim sam ja pricala o ovakvim stvarima i eto, nasla se dva „cudaka“. Nepokorava se pravilima i normama..bas kao ni ja.

I recimo evo neki dan mi je prijateljica rekla kako kad zamislja mene u medicini najvise me vidi u necemu sto se bavi s mozgom, neurologija, neuroznanost ili slicno jer kaze tebe uvijek muci pitanje ZASTO?! U svakom slucaju, oduvijek osjecam da sam drugacija, nepokorena, slobodna (obozavam sve sto meni simbolizira slobodu-let, leptire, ptice, avione), ne podnosim kad se ljudi odnose jedni prema drugima kao da se posjeduju i ne volim osjecaj obaveze. Kad nesto radim, radim to iskljucivo iz ljubavi. Probala sam i obratno (u bivsoj vezi) i nije nikako zavrsilo..a zanimljivo je da sam tom bivsem decku rekla sa 17 godina, ja bi rade cijeli zivot patila da te prestanem voljeti i pokusavala ostat u toj vezi, samo da te ne povrjedim, naucila sam da to tako bas ne ide i da netko uvijek bude povrijeden…Da tada sam bila mlada i blesava, al poanta je da mi je izrazito tesko ako nekoga povrijedim i to me doslovce boli. I u tom trenu mi je gore zbog nekog drugog nego zbog mene same. Kao bit cu ja okej, ja znam da cu ja bit okej, a sto s njim? TKo ce njemu sad pomoci? Cesto ljudima govorim najvaznija stvar na svijetu je osjecaj ljubavi, ali ljudi to cesto krivo tumace, jer smatraju eto to je samo izmedu muskarca i zene..ali to je krivo, meni je ljubav, istinska ljubav koja prihvaca upravo tako kako je, puno vise. Cesto govorim da sam zaljubljena u zivot i zaista kad se molim uvijek zahvalim na prilici da moja dusa dozivi zivot i iskusi mnoge stvari. I jos nesto..mozda ce zvucat prepotentno ili arogantno, ali nekad se stvarno osjecam puno inteligentnije od vecine ljudi koje znam, u smislu shvacanja zivota i postojanja. Mislim slusam te ljude i nevjerujem kako i primitivne stavove i razmisljanja imaju, a nametnuta od nekog..ma tog drustva u kojem se nalazimo.

Eto ukratko o meni i mojim osjecajima nepripadnosti ovoj planeti i ovom vremenu uopce.

Čudaci, luđaci ili samo posebni? Njena priča

Ušla sam u četrdesete godine. Cijeli život osijećam se drugačije od svoje okoline. Imala sam krasne roditelje. Sad mi je jasno da su morali imati jaaako puno strpljenja i ljubavi za mene da podnesu sve moje promjene tijekom odrastanja.
Od ranog djetinjstva, a pamtim kao slon, budila sam se nakon svakog spavanja s osjećajem da ne pripadam tu, na ovaj planet. Teška tjeskoba i strah. Osjećala bih tuđe osjećaje i to prilično fizički. Još uvijek imam taj problem. Ne moram ni komunicirati sa osobom da bi osjetila bijes, bol, tugu ili radost. Najgore je pregurati tuđi bijes, imam osjećaj da će mi prokrvariti nos, i zubi da će mi poispadati, a da ne pričam o bolu oko srca.
Nikad mi nije život išao kao drugima. Moji putevi su čudni, čak i meni koja idem njima. Nemogućnost da živim i radim kao drugi. Jedan od tih čudnih puteva je bio i dadiljanje koje sam počela još s 18 godina. Nakon srednje škole nisam uspjela upisati faks prema svojoj želji i počela sam slučajno čuvati jedno dijete. I tako je to krenulo. Iako nikad prije toga nisam baš nešto osobito bila luda za djecom, to je kod mene kliknulo. I ispalo je da sam savršena za taj posao. Mogu predvidjeti što će dijete napraviti prije nego ono dobije ideju. Savršeno me slušaju i na taj način mogu osigurati da budu zaštićeni.
I tako 25 godina rada. Da, išla sam na faks, ali ne onaj koji sam željela, pa ga naravno i nisam završila. No moja znatiželja o svijetu ne daje mi mira, i sama učim iz svih mogućih izvora koje mogu naći.
Da sam indigo, zapravo sam saznala ovaj tjedan. I koje je to bilo olakšanje, saznanje da nisam luda. Prošla sam onaj test sa svim pozitivnim odgovorima, i koje čuđenje.
Naravno, ne mogu o tome razgovarati sa svojom okolinom. A kako ću? Ionako me već dovoljno smatraju čudnom. Neki dan mi je moja nećakinja rekla da su me trebali dobro nalupati kad sam bila mala…. ona je uvjerena da bi na taj način bila „normalna“.
U djetinjstvu tijekom školovanja imala sam problema jer sve mi je bilo poznato što smo učili.
Matematika beskrajno dosadna, jer sam vrlo rano shvatila da se sve svodi na zbrajanje i oduzimanje, sve ostalo je samo proširena verzija istih funkcija. Osim jednadžbi s više nepoznanica, to je zabavno, riješavanje zagonetki.
I sada evo me u četrdesetima. Mislila sam da su Indigo djeca, osobe koje su se tek nedavno pojavile. Koje olakšanje, nisam luda, nisam čudak, postoji grupa ljudi kojoj pripadam. Sada opet prolazim kroz teško razdoblje. Bol u duši je ponekad nepodnošljiva i rasplačem se često, grcajući i gušeći se. Uživam u samoći i društvu životinja i biljaka koje rastu oko mene kao da su na nekom dopingu.
Otkako znam za sebe, znam da smo svi povezani. I dok se svi oko mene čude ovim promjenama u prirodi, klimi, ja nisam ravnodušna, ali znam da je ovo prirodan proces. Vulkani, potresi, temperaturne razlike, to sve prihvaćam, jer tako to mora biti. Uvijek je bilo, pa zašto bi sada prestalo?
Bog, vjera, religija…
Oduvijek se osjećam sigurno po tim pitanjima. Religija je samo stvar izbora i okoline. Svi smo povezani, sve nas veže vrlo opipljiva energija. Sve je energija koja teče i teče.
Svakodnevno mi je teško, jer ne mogu svoja iskustva podijeliti s drugima, razmišljanja, otkrića.
Ali sada mi je lakše. Nisam luda, nisam čudak. Postojim.

Moj mali dodatak:
“Htio bih samo naglasiti da indigo djeca nisu od “jučer”, dakle ako ste i malo stariji, ne znači da ne možete biti indigo, kažu da je alfa generacija indiga rođena 60-tih, mada su indigo aure zabilježene još u vrijeme Krishne, samo su bile vrlo rijetke, a zadnjih godina, čini se da se rađa brojna indigo populacija, jer na svijetu se nakupila ogromna količina zla i došlo je vrijeme za promjene.”