Indigo, Moj indigo-kristalni svijet

Tranzicija indiga u kristal

Čudaci, luđaci ili samo posebni? Njena priča

Ušla sam u četrdesete godine. Cijeli život osijećam se drugačije od svoje okoline. Imala sam krasne roditelje. Sad mi je jasno da su morali imati jaaako puno strpljenja i ljubavi za mene da podnesu sve moje promjene tijekom odrastanja.
Od ranog djetinjstva, a pamtim kao slon, budila sam se nakon svakog spavanja s osjećajem da ne pripadam tu, na ovaj planet. Teška tjeskoba i strah. Osjećala bih tuđe osjećaje i to prilično fizički. Još uvijek imam taj problem. Ne moram ni komunicirati sa osobom da bi osjetila bijes, bol, tugu ili radost. Najgore je pregurati tuđi bijes, imam osjećaj da će mi prokrvariti nos, i zubi da će mi poispadati, a da ne pričam o bolu oko srca.
Nikad mi nije život išao kao drugima. Moji putevi su čudni, čak i meni koja idem njima. Nemogućnost da živim i radim kao drugi. Jedan od tih čudnih puteva je bio i dadiljanje koje sam počela još s 18 godina. Nakon srednje škole nisam uspjela upisati faks prema svojoj želji i počela sam slučajno čuvati jedno dijete. I tako je to krenulo. Iako nikad prije toga nisam baš nešto osobito bila luda za djecom, to je kod mene kliknulo. I ispalo je da sam savršena za taj posao. Mogu predvidjeti što će dijete napraviti prije nego ono dobije ideju. Savršeno me slušaju i na taj način mogu osigurati da budu zaštićeni.
I tako 25 godina rada. Da, išla sam na faks, ali ne onaj koji sam željela, pa ga naravno i nisam završila. No moja znatiželja o svijetu ne daje mi mira, i sama učim iz svih mogućih izvora koje mogu naći.
Da sam indigo, zapravo sam saznala ovaj tjedan. I koje je to bilo olakšanje, saznanje da nisam luda. Prošla sam onaj test sa svim pozitivnim odgovorima, i koje čuđenje.
Naravno, ne mogu o tome razgovarati sa svojom okolinom. A kako ću? Ionako me već dovoljno smatraju čudnom. Neki dan mi je moja nećakinja rekla da su me trebali dobro nalupati kad sam bila mala…. ona je uvjerena da bi na taj način bila „normalna“.
U djetinjstvu tijekom školovanja imala sam problema jer sve mi je bilo poznato što smo učili.
Matematika beskrajno dosadna, jer sam vrlo rano shvatila da se sve svodi na zbrajanje i oduzimanje, sve ostalo je samo proširena verzija istih funkcija. Osim jednadžbi s više nepoznanica, to je zabavno, riješavanje zagonetki.
I sada evo me u četrdesetima. Mislila sam da su Indigo djeca, osobe koje su se tek nedavno pojavile. Koje olakšanje, nisam luda, nisam čudak, postoji grupa ljudi kojoj pripadam. Sada opet prolazim kroz teško razdoblje. Bol u duši je ponekad nepodnošljiva i rasplačem se često, grcajući i gušeći se. Uživam u samoći i društvu životinja i biljaka koje rastu oko mene kao da su na nekom dopingu.
Otkako znam za sebe, znam da smo svi povezani. I dok se svi oko mene čude ovim promjenama u prirodi, klimi, ja nisam ravnodušna, ali znam da je ovo prirodan proces. Vulkani, potresi, temperaturne razlike, to sve prihvaćam, jer tako to mora biti. Uvijek je bilo, pa zašto bi sada prestalo?
Bog, vjera, religija…
Oduvijek se osjećam sigurno po tim pitanjima. Religija je samo stvar izbora i okoline. Svi smo povezani, sve nas veže vrlo opipljiva energija. Sve je energija koja teče i teče.
Svakodnevno mi je teško, jer ne mogu svoja iskustva podijeliti s drugima, razmišljanja, otkrića.
Ali sada mi je lakše. Nisam luda, nisam čudak. Postojim.

Moj mali dodatak:
“Htio bih samo naglasiti da indigo djeca nisu od “jučer”, dakle ako ste i malo stariji, ne znači da ne možete biti indigo, kažu da je alfa generacija indiga rođena 60-tih, mada su indigo aure zabilježene još u vrijeme Krishne, samo su bile vrlo rijetke, a zadnjih godina, čini se da se rađa brojna indigo populacija, jer na svijetu se nakupila ogromna količina zla i došlo je vrijeme za promjene.”

Rujan 5, 2011 Posted by | aura, Indigo, indigo priče | 635 komentara

Njegova “pričica”

Zovem se David, imam 17 godina i vec duze vrijeme citam ovaj forum i price na njemu. Uvelike mi je pomogao u svojem razvoju nakon sto sam saznao da imam indigo auru. Prije toga moj zivot je bio u kaosu, nikad se sa nijednom osobom nisam mogao povezati, vjecito sam bio nesretan jer sam bio uvjeren da me ljudi ne mogu shvatiti, da ja nisam normalan i da se moram prilagoditi njima. Svoje ranije djetinstvo sam proveo vecinom sam uz svoje misli. Naime moji roditelji su se rastali kad sam ja tek navrsio jednu godinu svog zivota. Oca nisam vidao jer nam je majka branila i njemu i meni da se vidimo, a majka buduci da je sama morala podic i mene i mog brata je nasla posao na kojem je radila od rane zore pa do mraka. Brat je 10 godina stariji od mene tako da je uvijek bio sa svojim nekim drustvom tako da nisam imao bas nekog drustva u obitelji. Odgojio sam se potpuno sam, upravo zbog toga sto nije bilo nikoga da me odgoji. Sve svoje zakljucke i stavove o svijetu i zivotu opcenito sam formirao sam. Odnosno tesko je reci da sam ih formirao, kao da sam oduvijek znao neke stvari. Stalno sam se osjecao drukcijima od ostalih, nekako inteligentnijim. Mozete me osudivati zbog toga sto tvrdim da sam daleko inteligentniji od mase, ali kada se pogleda realno stanje, cime se ljudi bave u zivotu, sto im je vrhunac jednog dana, vikenda. Vladaju se po nekim primitivnim nagonima i instinktima za koje mislim da smo mi kao jedna napredna vrsta trebali davno ostaviti. Oduvijek sam se zanimao za sve, sve mi je bilo interesantno i najvise od svega sam gledao dokumentarce i doslovce gutao knjige. Naravno nikad nisam bio dosljedan previse u tom citanju, znao sam izgubit interes i stavit knjigu sa strane i nikad je vise ne otvorit. Sve vise sam se odvajao od svojih vrsnjaka i nestajao u svojim mislima. Onda kada su nastali problemi u skoli zbog mojeg “sanjarenja” pod satom, naravno majka se uplela u tu cijelu pricu. Htio sam biti sam, jer sam shvatio bio da nema nikoga tko je imalo slican meni, ali me majka tjerala na socijalizaciju i rad i ucenje o stvarima za koje sam znao da su glupe i nepotrebne, po jednom sistemu koji je meni bio nemoguc za pratit. Od kada znam za sebe svi su mi htjeli nametnuti nesto. “Oblikovati moj mladi um”. Medutim rijetko tko je shvatio da je moj um daleko oblikovaniji i svjesniji od njihovog. I tako sam ja jednog dana jednostavno puko jer sam shvatio da sam sam na svijetu, nemam drustva, nemam roditelja, nemam nista. Pokusao sam se druziti sa ostalima, ali nije islo. Sve do kriticnog trenutka kada sam se poceo prilagodavati ostalima. Tu je pocela moja mentalna degradacija i zatupljivanje. Ja ni dan danas neznam kako sam dosao do ovog foruma. Cini mi se da sam oduvijek znao sto je aura i jedan dan iz meni nepoznatog razloga sam isao guglat malo i naletio na ovaj forum. Bio sam u soku nekoliko dana kada sam pojmio svu tu kolicinu informacija i koliko sam u krivu bio sa tim prilagodavanjem drugima. Opet sam postao onakav kakav sam bio, naravno moja majka me i dalje ne shvaca te me drzi za razmazeno deriste kojem nije jasno kako svijet funkcionira. U zadnje vrijeme se cesto znam pitati da li sam ja zapravo ljudsko bice. Jer kada se uzmu sve stvari u obzir, jedino sto me povezuje sa masom je fizicki izgled. Sve ostalo se razlikuje. Zbog takvih razmisljanja i vracanja k sebi gubim sve vise prijatelja, sto zbog svada jer su opcenito budale, a sto zbog toga sto zelim nametnuti svoje nekakve stavove, koje ljudi ne zele prihvatiti iz razloga sto im guzici nebi pasalo… Tako da opet ostajem sam. Ali nema veze. Ako moj duhovni i mentalni razvoj znaci da cu bit sam, neka. Ne zelim se vracat natrag na ono sto sam bio.
Eto to bi bilo to, ima tu jos puno stvari za rec, nekih stvari se jednostavno nisam sjetio, a o drugima ne volim pricati jer su ljudi skepticni i ne vjeruju bas u sposobnosti jednoh indiga.

Srpanj 14, 2011 Posted by | Citatelji, Indigo, indigo priče | 7 komentara

Jesam li Indigo?

Pitanje koje se provlači kod svakog tko ispuni test na ovim stranicama. Jesam li dobro ispunio/la test ako mi je više boja sa istim rezultatom? Odgovor je NE! Da bi se test ispunio točno morate se skoncentrirati i pošteno odrediti koja ste vi osoba u odgovoru na pitanje i to što je moguće točnije gradirati vrijednost odgovora od 1 do 5. Također svima onima koji bi htjeli snimiti auru: Odite na neki od sajmova ezoterije i tamo ćete naći osobe koje će vam, rado snimiti auru, a što se indigo udruga tiče, da ih malo reklamiram, posjetite ove stranice http://www.ikm.hr . Ako želite saznati nešto više o Indigo djeci posjetite blog Indigo djeca A sad slijedi priča:

Vjerojatno moja prica pocinje kao i svaka druga , roden sam 1985 godine u mojih 24 godine zivota imao sam mnogo uspona i padova promijenio dosta razlicitih radnih mjesta upoznao raznorazne ljude iako su mi poznanstva raznolika i siroka  nisam sklapao previse cvrsta prijateljstva jer na tim
radnim mjestima pa i u krugu svojih poznanika uvjek sam se osjecao kao autsajder ili kao da mi tu nije mjesto ,ako nista onaj priguseni osjecaj kao  da se jedostavno ne uklapam u sredinu u kojoj se nalazim svjesno ili nesvjesno najcesce sam se u tim trenucima okretao svom najboljem prijatelju masti
od znanstveno fantasticnih serija, filmova, knjiga pa do povijesno fantazijskih romana i knjiga pa danas i filmova meni osobno najdrazeg gospodara prstenova, a uz literaturu tu sam vrijeme trosio i na igrace konzole pa do sati utucenih na kompjutoru sto je s vremenom vise bila ovisnost ili svojevrstan
bijeg od stvarnosti i okoline koja mi nije odgovarala ili se u njoj nisam snalazio, sport mi je uvijek bio drag u jednu ruku skoro isto tako velika ljubav prema sportu kao i prema kompjutoru no nisam se nikad snalazio u ekipnim sportovima individualni ili pojedinacni sportovi kao plivanje i borilacki sportovi samoobrane su mi bili posebna draz, uvijek sam bio svjestan duhovnosti to mi nitko nije morao posebno objasnjavati tu sam uvijek bio nekako siguran da postoji nesto vise od obicne ljudske smrtnosti, od negdje moje 9 ili 11 godine zivota dozivio sam  neke navalu cudnih emocija od tog razdoblja po do dana danasnjeg imam onaj neki cudan osjecaj kao da bi trebao uciniti nesto bitno u svom zivotu, navala tih emocija je kroz godine bila i slabijeg i jaceg intenziteta, ja mislim ovisno o trenutnim zivotnim problemima pogotovo kada sam se susretao sa nepravdom na radnom
mjestu, a intenzitet tih emocija se nije bas mijenjao do ove godine pocetkom srpnja kad sam pogledao jedan film o masakru u ruandi izmedu dva plemena Tutsija i Hutua 1994 godine gdje je poginulu oko 937.000 osoba na nacin kako je to odigrano bilo me naprosto iznenadilo i sokiralo, kasnije i
poprilicno rastuzilo, ja sam to sve sljedece jutro shvatio kao normalne ljudske emocije, ali nisam mogao izdrzati dok ne istrazim povijest tog podneblja gdje se zlocin odigrao mislim da bi  na tome i ostalo dok jedne noci nisam sanjao san koji mi je toliko bio realistican da sam se sokiran probudio,   a emocije koje mi je san probudio nisu me pustale nego su bivale sve jace osjecao sam se neobjasnjivo od iznenadnih napadaja srece i optimizma da sam mislio da bih se mogao ispovracati od toliko jake emocije, pa do navale tjeskobe i neke neobjasnjive tuge gdje je reakcija bila ista kao sa osjecajem srece sve prvo krene nekako iz zeludca, a jos je gori osjecaj ako vidim na ulici
prosjaka ili dijete koje prosi jedva se suzdrzim, a da se ne rasplacem to mi je nekako bilo malo
smijesno iz pocetka no nakon par dana sam to shvatio ozbiljno i poceo istrazivati po horoskopima, numerologiji, sanjaricama no nista posebno dok nisam naletio na  clanak o indigo djeci nekako refleksno odmah sam se zadrzao na toj temi i poceo citai proucavati tema me je istog trena
zaokupirala i nije pustala morao sam znati koju boju aure imam, jer cim sam poceo citati o indigo djeci nekao podsvjesno sam se sa njima poistovjetio i morao znati vise i tako sam naletio na stranicu Moj indigo-kristalni svijet tu sam procitao razne price drugih ljudi o slicnim osjecajima i naisao na test o boji aure dok sam ga rjesavao mislio sam mozda jesam indigo, a mozda i nisam mozda samo malo lud, ali tu nastaje iznenadenje kada sam vidio rezultate; Kristal 35. fizcki oker 35, ljubicasta 35, nisam znao sto da mislim i tko ja rijesim test jos jednom opet isto ,onda sam se smirio i krenuo prouciti boje koje sam dobio, moram priznati da se uglavnom u svim bojama po malo
vidim, ali najvise simptoma kako dani odmicu imam kristalne boje pogoovo onaj efekt sa elektronikom ne bi poslao poruku sa mobitela nekome nikako moram dat probat i mobitel cesto bez signala ili se nece upaliti ili cak ugasti po 15 minuta mi treba, sto se tice emocija primjetio sam da nakon
susreta sa odredenim ljudima ili imam osjecaj tuge ili srece te onaj neki cudan osjecaj kao da me netko promatra konstantno pogotovo u blizini veceg broja ljudi. Stoga zamoljavam da li mi se moze objasniti ovaj moj rezultat testa te trenutno moje stanje neznam mozda sam malo lud ili je to sve puka slucajnost mozda oboje nisam siguran jedno znam da se ovako nisam nikada osjecao te da mi um radi onako kako nikad nije do sada radio ,ako nemas  objasnjenje mozda mi mozes reci gdje mogu provjeriti svoju boju aure izravno, unaprijed zahvaljujem ako je ovo jedna od onih prica mozes je objaviti ali molim bez objave mog emaila.

Hvala i pozdrav!

Kolovoz 6, 2009 Posted by | Citatelji, Indigo, indigo priče | 6 komentara

Još jedna priča

hm…početak je svaki težak…ali je početak!
od ranog djetinjstva pratili su me razni problemi, od razvoda roditelja do rata i maltretiranja
mojih vršnjaka. uvijek sam se osjećala kao višak i kao netko kome ovdje nije mjesto, pritom
na “ovdje” mislim svugdje, jer se nigdje nisam mogla naći. voljela sam biti sama, premda sam
doista
društvena osoba, samo sam uvijek pažljivo birala prijatelje.
od kad znam za sebe, uvijek sam vjerovala da ovo nije jedini svijet koji postoji. kao mala imala sam
izvantjelesno iskustvo i to je možda bio odlučujući trenutak u mom životu, jer od tad što
god da mi
kažu – ja nevjerujem dok se sama ne uvjerim. uvijek su me uvjeravali da postoji logično
objašnjenje za
moje iskustvo. al nitko me nikada nije uspio uvjeriti.
razdoblje puberteta sam vrlo teško prošla, danonoćno su me mučile suicidalne misli, ali iz
nekog razloga
uvijek mi je bilo žao to i napraviti premda sam mrzila svoj život jer nisam vidjela smisla u
životu kao
takvom. pokušala sam pronaći spas u crkvi, al kad sam se pokušala predati joj se potpuno i
biti uzoran katolik, jednostavno sam shvatila da to nije to što ja tražim, sve mi se to
učinilo kao hrpa licemjerja i maskiranja istine. tad sam odlučila potpuno napustiti crkvu, ali
ne i boga. počela sm proučavati druge religije i družiti se s ljudima različitih
vjeroispovijesti. čak sam se htjela ponovno krstiti i postati članom druge religije, ali
opet…u posljednji tren shvatim…to nije to što ja tražim…
premda sam uvijek bila odlična učenica, u srednjoj školi sam završila na popravcima,
razgovorima sa
raznoraznim školskim suradnicima, čak i policijskim inspektorima jer sam imala problema sa
drogom.
mrzila sam svoj život al ga nisam htjela prekinuti, i pronašla sam bijeg u drogi.
nakon 3-4 godine, moj je život krenuo u sasvim drugom smjeru. ponovno sam se povukla u samoću,
prestala
tražiti spas u religijama, opijatima i bježanju od same sebe…naprotiv, odlučila sam se
okrenuti sebi
ovaj puta. nakon kratkog vremena sam se uvjerila sa sam na pravom putu, jer moj se život sasvim
počeo mijenjati.
novi su ljudi dolazili u moj život, neke sam stare veze raskinula, a ovi ljudi koji su ostali uz
mene počeli su primjećivati promjene na meni, a nakon nekog vremena i sami mijenjati svoja
životna stajališta.
počele su mi se događati vrlo pozitvne stvari, i svaki dan sam osjećala božju prisutnost u
svom životu, a tako
je i danas.
samo…danas me muče sumnje u vlastiti zdrav razum. nekad mi se čini da neznam gdje sam, nekad
se jednostavno
ne želim truditi oko života ovdje jer znam da ovo nije naše jedino prebivalište i da je ovaj
svijet iluzija.-
a opet, želim ostaviti trag jer znam da sam s razlogom ovdje, isto kao i svi ostali.
samo što ja doista ne želim napustiti ovaj svijet prije nego pronađem svoju svrhu i zadatak
ovdje.
toliko me drže ta razmišljanja…gotovo svakodnevno čekam…trudim se saznati što je točno
to što ja trebam
napraviti…znam da će sve doći u svoje vrijeme, ali jednostavno – ja stalno iščekujem.
bojim se nekad da ću izgubiti zdrav razum dok to dočekam, jer gledajući život danas, i
svijet u kojem
ljudi žive osjećam gnušanje i jedini način na koji se vidim ovdje je taj da živim negdje u
šumi, među drvećem,
u prirodi daleko od buke i mobitela, televizije.
toliko sam postala preosjetljiva na utjecaje, počinjem se osjećati kao hodajuća antena.
ne podnosim umjetne izvore svjetlosti, jako me smetaju jake lampe, glasna televizija, vikanje, radio
i
reklame…a svaki dan sam bombardirana tim svim utjecajima i sve češće mislim da će mi glava
doslovno puknuti.
najdraži dio dana mi je večer jer se veselim odlasku na spavanje i gašenju tv, mobitela,
tišini u kući.
jedini je problem to što u mi je u zadnje vrijeme teže zaspati…
drago mi je da sam naišla na ovaj blog, stvarno me hrabri pomisao da nisam sama i da nisam luda!!!
voljela bih popričati sa što više ljudi sa sličnim iskustvima i razmišljanjima…
i da, na testu sam 35 bodova indigo, 29 kristal…

P.S.

Svi koji žele kontaktirati autoricu ove priče i razmijeniti mišljenja i iskustva s njom, mogu to preko e-mail adrese deadskinmask@net.hr

Listopad 18, 2008 Posted by | Indigo, indigo priče | | 8 komentara

Dobro je znati

Prvo bih želio još jednom istaknuti da je moja primarna želja i namjera bila da otvaranjem ovog bloga svi zajedno učinimo što više ne bi li pomogli onima koji se još nisu dovoljno upoznali sa specifičnostima indiga ili pak još važnije i teže sa problemima koje indigo proživljava pri tranziciji u oktarin ili kristal, što je prilično teško i bolno, što znam iz vlastitog iskustva. Indiga je na Zemlji sve više, a o razlozima za to ne treba posebno ni govoriti, slušamo ih i čitamo o njima svakodnevno. Moja je želja da ovdje prenosimo svoja iskustva i da učimo jedni o drugima i sami o sebi, nadam se da ćemo biti uspješni u tome. A sad nova priča:

Na početku lijep pozdrav!!!
Ne znam otkud bih počela svoju priču jer toliko toga ima u mojoj glavi da trebam te kockice posložit u jednu cjelinu 🙂
eto mogu reći da sam jako sretna što sam saznala za indigo djecu…prvenstveno zbog toga jer sam u jednom trenutku sumnjala u svoj zdrav razum
i pomišljala da nešto nije u redu sa mnom…ali kad sam našla naziv za ono što ja jesam pao mi je kamen sa srca jer sam uvidjela da ja nisam luda
i da sve što mi se dešava ima racionalno objašnjenje…
Pa eto da počnem sa pričom…
Od kad znam za sebe osjećam tuđu bol…ali ne da se mogu suosjećat sa nečijom nevoljom,nego kao da ja prolazim sve to sa svim osjećajima i boli koje ta osoba osjeća
i mogu reći da mi to iscrpi puno energije…(zbog toga ja ni ne gledam tv…čak ni takve filmove ne gledam …tako da jedino što gledam su crtići i dokumentarci koji me zanimaju naravno :-))
Imala sam dosta težak život pogotovo za djevojku…u principu sama sam odgojila sebe…
Nailazila sam na nerazumjevanje okoline …roditelja..itd..
Ali ja zato imam razumjevanja zašto se sve to dešava..
Pa ću zato početi sa svojim roditeljima…
Otišla sam od njih sa 18….a razlog tome je što mi je bio potreban moj mir…a moji roditelji ni dan danas me ne poznaju….ali ja im to ne zamjeram!
Moj tata je odrastao na selu u primitivnoj okolini…svog oca nikad nije vidio a majka je morala radit cijeli dan tako da ni ona mu nije dala neki odgoj…bio je po domovima
tako da on nije imao odgoj pa ga nije niti mogao dati meni…
Moja majka je rođena kao nedonošće i slabije joj se razvijao mozak…išla je u posebnu školu i sad zamislite taj spoj ljudi koji su na svijet donijeli djecu a zapravo su i dan danas sami djeca…
tako da neke sasvim normalne stvari koje bi svaki roditelj napravio za svoju djecu ja nisam imala…ali to me nije bacilo u depresiju i u samosažaljenje jer sam razumijela sve zašto i zbog čega se dešava….(o ovoj temi bih mogla knjigu napisat…pa ću ipak krenut dalje od te teme:-))
Uvijek sam tražila odgovore na svoja pitanja i dok ih nisam našla ne bih odustala…a tu prvenstveno mislim na religiju..
Odgojena sam u kršćanskoj obitelji primila sve sakramente itd…ali uvijek sam razmišljala svojom glavom…
tako da danas kad sam dobila neke od svojih odgovora ne svrstavam se ni u kršćane a ni u bilo koju dr religiju…vjerujem u Boga ali ne vjerujem u crkvu…
I mislim da sve što je na svijetu dana pa tako i religija može se koristit u dobre i u loše svrhe..
jer nijedna religija ne govori ništa loše samo ljudi su ti koji to zloupotrebljavaju…
Primjer su križarski ratovi u ime Boga..ali kad je Bog rekao da se krv prolijeva radi vjere…i na tim krvavim temeljima i lažima i dan danas živimo!!!!
nemam ništa protiv ijedne religije i u principu mi svi pričamo o istome Bogu samo smo ga drugačije doživjeli pa su ga jedni nazvali Alah drugi Jahve treći nekako drugačije…
Kada sam to ispričala jednom svećeniku on me upitao jel ja mislim neku sektu osnovat…( i o toj temi bih mogla da napišem knjigu pa zato idem dalje)
Imam jako izraženu intuiciju…ili ne znam kako bih to nazvala što imam u sebi
ali mogu predvidjeti situaciju ćak godinama unaprijed…sad da li je to neki logićan slijed mojih zakljućaka ili sam vidovita na to još nisam našla odgovor…
a u posljednjih dvije godine čak mi na blic zabljesne slika koja se u sljedeći tren desi…
za ove tvrdnje imam dosta situacija za navest i opet bih mogla napisati cijelu knjigu:-)
mogu raditi više stvari odjednom i mislim da imam problema s koncentracijom..sve mi brzo dosadi…monotonija mi je najveći neprijatelj…
a čekanje me ubija…
svojim razgovorom i djelom uspijem pomoći mnogima ali kad sam ja sama u pitanju to je već teže…
nikakav novac mi ne može zamijenit lijepotu osjećaja koju osijećam kad nekome pomognem….znam da je moja misija u životu pomagati živim bićima i to oduvijek znam…
ali sve što mi se izdešavalo u životu navelo me da pomislim da sa mnom nešto nije u redu sa mnom…znala sam da sam drugačija ali nisam mogla to riječima obijasnit ali eto sad znam odgovor:-)
pokušala sam u kratko objasnit sve u sebi ali to je samo dio…mogu samo reć da sam za indigo djecu saznala prije 2 godine i kad sam počela čitati karakteristike u svima sam se našla….i imam argumente za njih…

Srpanj 15, 2008 Posted by | Indigo, indigo djeca, indigo priče | | 16 komentara