Što da radim???

Čuo sam za indigo djecu ali nisam znao da sam jedan od njih sve dok nisam pročitao karakteristike te djece.
Ispada da sam indigo u svemu osim u viđenju anđela,aura itd. Mogu vidit osjećaje drugih ljudi,nešto što su učinili
a da ja nikad nisam to vidio nego jednostavno znam nekad iz samo jednog pogleda pročitam namjere osobe i
njene osjećaje,  nekad poprimim osobine ljudi oko sebe, vrlo često bi sve učinio da su svi oko mene sretni bez
obzira što to znači za mene, znam varirat od extremno osjetljivog i nježnog bića do grubog pa čak i zlog u svega
3 minute( od smijeha do plača), doslovno me boli kad znam da djeca,ljudi umiru od gladi dok je glavna tema mojih
vršnjaka broj okretaja motora V8 ili šta je neka tuka nosila na nekoj tamo reviji.
Cijeli sam se život osjećao SAM iako imam i mamu i tatu i dva brata i sestru i djeda i
tetku pod istim krovom. Nikad nigdje nisam pripado ma ni na jednu hebenu sekundu. U školi sam se uvijek mučio
pokušavajući se uklopit ali bez uspjeha.Nekad se namjerno pretvorim u “normalnu” osobu čisto da bi se uklopio u
društvo i čisto da imam s kime popričat i podružiti se. Zvučat će umišljeno ali to jako rijetko radim jer je to kao
da se spuštam za dosta levela da bi došao na njihov….
Grozno sam se osjećao u školi….to je najgore razdoblje u mom zivotu,neopisivo sam bio SAM. Ja znam da izgledam
samouvjereno i samopouzdano međutim to je samo zaštita. Sada mi je 24 i
na faksu sam,i to na zadnjoj godini. Patnja se nastavlja ali ovaj put vanredno 🙂 – čisto radi roditelja koji misle da
je to jedino ispravno ali tko će čovjeka od 60 god zatucanog starim vjerovanjima uvjerit u suprotno…
Muzika mi je uvijek držala glavu iznad vode i uvijek sam bio u svom svijetu. Evo i produciram ne bi li se u tome
našao- i jesam ali nakratko. Znam da ima nešto više određeno za mene samo nikako da saznam što je to. Pročitao
sam da se ingigo bude u 28.godini. Kako da izdržim svu bol,patnju i ludilo ovog svijeta do tada, nije da su moji
zivotni ili socijalni uvjeti loši, ovdje čisto govorim kako se osjećam.
O samoubojstvu sam razmišljao od svoje 16ste,smrt ne vidim kao kraj nego kao vraćanje tamo gdje stvarno
pripadam stoga razmišljam o njoj kao o nečem dobrom a ne lošem. Ta su razmišljanja prestala tj postala su manje
učestala prije dvije godine.
Naime imam snažan osjećaj da se nešto veliko ubrzo ima dogodit. Počinjem švrljat po netu i naiđem na 2012tu i
Eckharta Tollea,Davida Ickea,Atlantidu,RA,Piramide,Isusa i Budhu u istom kontekstu, 5.dimenziju, Matias De
Stefano,čakre, vibracije,teoriju o svemu… Pomalo shvaćam da nisam sam (pokušavam se odvojit od ega).
Joše je sve jako mutno i još me strah. Meditacija na solffegio frekvencijama me jako smiriva a priče
ljudi-medija kojih je sve više diljem svijeta me ohrabruju.
Mislim da bi se trebao povezat sa sličnim sebi.
ima li vas u okolici Dubrovnika?