Još jedna priča

Do prije nekoliko dana uopće nisam nikada pomislila da bih mogla biti indigo. Nisam niti znala što to znači, samo sam za to negdje usput čula.
Prisjećajući se nekih stvari i događaja iz svoga života, od najranije mladosti do danas, prilično sam se našla u opisu indigo osoba.
Nisam sigurna kako bih sve to napisala da tvori nekakvu smislenu cjelinu, jer inače sam sklona „odlutati“ i otići u nepotrebnu širinu, pa ću pokušati nekakvih kronološkim redom opisati svoj život.

Dječji vrtić i predškolska dob

Ovog razdoblja svog života se jako malo sjećam.
Znam da su moji roditelji imali malo vremena za mene i malo smo vremena provodili zajedno, jer su previše radili.
Ono čega se sjećam je da sam imala problema (ako bi se to uopće tako moglo nazvati) sa popodnevnim spavanjima u vrtiću.
Dok su ostala djeca oko mene spavala nekoliko sati, ja sam ležala budna i osluškivala zvukove izvana, jer nikada nisam mogla zaspati.
U tim trenucima nisam bila nemirna, niti mi je bilo dosadno (što bi se očekivalo od djeteta te dobi), već sam upadala u nekakvo stanje koje mi je teško opisati.
To vrijeme popodnevnog spavanja ja sam provodila u nekakvom svom svijetu mašte, pa mi se znalo dogoditi da sam, iako sam cijelo vrijeme bila budna, ostala ležati u tom stanju i nakon što se većina djece već probudila.

Ono čega se ne sjećam, a drugi su mi rekli, je da sam u dobi kada djeca tek počinju crtati i uopće baratati bojicama i olovkama (sa neke 3-4 godine), ja crtala ljude sa nevjerojatnom preciznošću.
Tete u vrtiću je najviše začudilo što pokušavam nacrtati čovjeka nevjerojatno detaljno.
Dok su crteži ostale djece bili neprepoznatljive šare, ja sam pokušavala nacrtati čovjeka sa prstima na rukama i ušima.

Dok sam još bila beba, imala sam nekakvih problema sa stopalima ( ne znam točno o čemu se radilo), ali liječnici su mojim roditeljima rekli da nikada neću prohodati, te da mi ne smiju čak dozvoliti niti da se pokušam podignuti na noge.
Jednog dana sam se samo primila za rub kreveta, ustala i počela hodati.
Danas više nikakvih problema što se toga tiče nemam.

Osnovna škola

Kad sam bila malo starija, jako me je počeo interesirati svijet duhova, te sam često roditeljima i ostaloj rodbini postavljala pitanja o duhovima, ali su uglavnom izbjegavali govoriti o tome u strahu da me ne prestraše.
U to doba sam često praznike provodila kod bake na selu, koja je živjela u blizini groblja.
Voljela sam se igrati na groblju sa svijećama i ostajati i nakon što je pao mrak.
Nikada nisam, kao moji vršnjaci, osjećala strah od takvog mjesta, već me je privlačio njegov mir.

Često sam tražila od bake da mi čita iz sanjarice što bi mogli značiti neki snovi koje sam sanjala.
Jako su me zanimale i zvijezde. Često sam po noći gledala u nebo i ispitivala starije o zvijedama.

Nikada se nisam voljela igrati lutkama. Voljela sam jedino barbike, ali zato što sam im šivala odjeću i izrađivala kućice od kartona.
Sport me nikada nije osobito privlačio, ali uživala sam u klizanju (naučila sam vrlo rano i vrlo lako klizati).
U to doba sam često ja izmišljala razne igre, koje su moji prijatelji prihvaćali.
Igrali smo se pogreba, gdje je netko glumio pokojnika, a ostali tugujuću rodbinu, zatim igre u kojoj je netko glumio duha koji živi u kući sa ostalima, koji su glumili ukućane… itd.
Uglavnom sam smišljala takve igre.
U to doba sam bila poprilično opsjednuta smrću i duhovima.

U školi sam bila jako nesretna. Prolazila sam sa odličnim, ali nikada nisam baš učila.
Slagala sam se sa malo kime, druga djeca su me uglavnom zadirkivala, zbog čega sam bila jako nesretna.
Često sam postavljala razna pitanja, koja su išla na živce mojim učiteljima.
Moji rodtelji su na roditeljskim sastancima uvijek slušali o mom buntovničkom ponašanju, o tome da za vrijeme svakog odmora izlazim van iz škole (voljela sam provoditi odmore ispred škole, a ne na hodnicima).

Sa mnom je u osnovnu školu išao jedan romski dječak, kojeg su ostala djeca neprestano zadirkivala i omalovažavala.
Meni ga je bilo žao i nakon nekog vremena sam odlučila sjediti s njime u klupi (što nitko drugi iz razreda nije htio), što je još više pridonijelo tome da me zadirkuju.

Kratko vrijeme sam učila svirati klavir, u čemu sam bila prilično dobra i dan danas mi je žao što sam od toga odustala.

Uglavnom, već onda sam se osjećala kao da nikako ne spadam tamo gdje jesam.

Srednja škola

Upisala sam gimnaziju čisto iz inercije. Nisam imala pojma što želim upisati, odnosno više sam bila zbunjena, jer su moji roditelji oduvijek „navijali“ za gimnaziju, pa o nekakvim strukovnim školama nisam niti razmišljala.

Kako sam u osnovnoj školi bila predmet sprdnje, odlučila sam da neću dozvoliti da se to ponovi i u srednjoj.
Od prvog dana sam drugačije postupala prema školskim kolegama, nastojala sam se prikazati samopouzdanom i snažnom osobom.
Mislim da sam to i bila, ali sam se ipak stalno osjećala nesretnom.
U srednjoj školi sam čak imala i misli o samoubojstvu, ali nikada u toj mjeri da bih to doista i napravila. Više su to bila samo nekakva razmišljanja.
Prolazila sam sa trojkom ili nategnutom četvorkom, jer nisam voljela učiti, ali sam jako voljela čitati, tako da barem sa lektirama nisam imala problema, jer sam voljela čitati baš sve.
Mislim da sam oborila nekakav rekord u broju pročitanih knjiga do te dobi.

Čitala sam ama baš sve, s time da me oduvijek privlačila znanstvena fantastika, a nikada nisam voljela čitati autobiografije.

Vrlo rano sam se upustila u spolne odnose, imala sam i nekoliko iskustava sa drugim curama, ali sam definitivno otkrila da ipak nisam homoseksualka, čak niti biseksualka. Više je to bilo eksperimentiranje.

Najdraži predmet mi je bila psihologija, iz čega sam i pisala maturalni rad.
Dobro mi je išla i matematika (išla sam i na natjecanja iz matematike), a najviše sam mrzila tjelesni.
Ponekad sam slušala klasičnu glazbu, koja mi je jako godila.

Profesori su me često opominjali da obratim pažnju na satu. Ponekada sam znala ometati nastavu, mnogo sam markirala, ali mnogo puta sam vidno „odlutala“.
Zbog toga sam najčešće i bila opominjana.
Dok su ostali zapisivali i prepisivali sa ploče, ja sam se znala zamisliti gledajući kroz prozor i ponekad su me profesori i po nekoliko puta opomenuli prije nego što bih uopće shvatila da se obraćaju meni.

Mnogo sam razmišljala o vjeri, čitala sam Bibliju u nadi da ću ju možda uspjeti protumačiti na neki meni smisleni način.
Nikada nisam prihvaćala crkvena objašnjenja, već sam razvila svoja tumačenja, o kojima sada ne bih pisala, jer bi to bilo predugačko.

Pred kraj srednje škole sam postala osobito „teška“ svojim roditeljima. Jako smo često ulazili u sukobe. Tada sam znala imati napade bijesa, koji su ponekada bili tako jaki da bih se zaletjela glavom u ormar, jer više nisam znala kako to „izbaciti“ iz sebe. Bila sam uzrokom pravih drama u kući, da su moji roditelji u jednom trenutku čak pomislili da se drogiram, a droge me nikada nisu privlačile.

Na maturalcu sam nešto doživjela, što osobno smatram najvećim razlogom zbog kojeg sam pomislila da bih mogla biti indigo.
Išli smo gledati predstavu delfina.
Gledajući delfine kako skaču iz bazena i izvode razne prevrte u zraku, osjetila sam snažan poriv za plakanjem.
Bili su prekrasni, ali ja se nisam mogla oduprijeti plaču.
Rasplakala sam se kao kišna godine, ne znajući zašto, pred hrpom ljudi oko mene.
Taj događaj mi je do danas ostao u živom sjećanju.
Prepostavljam da me je pogodilo gledanje tako veličanstvenih životinja sputanih u jednom bazenu, kada zapravo pripadaju prostranstvu otvorenog mora.

I inače sam bila plačljiva. Znala sam u svojoj sobi plakati satima, bez nekog posebnog razloga. To je bio moj način da se barem malo riješim tuge koju sam neprestano osjećala u sebi.
Sakrivala sam se od roditelja, jer da su me zatekli, pomislili bi da me nešto muči i da imam nekakav problem, a ja im nisam znala objasniti zašto plačem.

Isto tako sam jednom prilikom reagirala na srušeno stablo, ne tako intenzivno, ali ipak.
Prisustvovala sam rušenju stabla i pogled na srušeno stablo me, doduše nije rasplakao, ali je u meni pobudio vrlo nelagodan osjećaj i tugu.

Studiranje i danas

Željela sam upisati studij psihologije ili poremećaje u ponašanju.
Na kraju sam završila na agronomiji iz vrlo čestog razloga – nisam upala na željeni fakultet.
Nisam bila briljantan student, niti sam polagala u roku.
Nisam voljela učiti i štrebati nepovezane činjenice.
Uživala sam jedino u kolegijima kao što je genetika. Genetika me je na fakultetu jako zainteresirala, te sam pročitala mnogo knjiga i članaka o genetici, nasljeđivanju, genetskom inženjeringu… itd.

Općenito su, osim toga, moje glavne zanimacije i preokupacije kompjuter (mnogo više od televizije, koju gotovo da i ne gledam), čitanje, općenito znanost, dok me povijesne teme, politika, moda, pogotovo bogati&slavni niti najmanje ne zanimaju – do te mjere da me je ponekad sram koliko o nekim osobama nemam pojma, pa čak niti iz „opće kulture“.

Neću pisati o osjećajima nepripadnosti, osjećajima da sam bolja od drugih, da ljudi oko mene ne shvaćaju ono što je meni sasvim jasno… itd., jer se to ne razlikuje mnogo od opisa drugih ljudi sličnih meni.
Pokušavam se držati što više mogu činjenica (iako su jako povezane sa mojim osjećajima).

Od nekakvih „nadnaravnih“ iskustava…. pa, ne znam baš bih li neka iskustva mogla tako okarakterizirati.
Ponekada imam osjećaj kao da mi netko „šapće“ u jedno uho, i u tom trenutku znam na rubu vidnog polja vidjeti svjetlost, ali u obliku brzog pokreta.
Kao da je netko nekakvom malom lampicom jako brzo mahnuo sa jedne moje strane na rubu vidnog polja. Obično se tada naglo okrenem na stranu na kojoj se to dogodilo.
Kada sam imala 15 godina, jedna meni draga osoba je oboljela od raka.
Jednom prilikom sam ležala na krevetu sa tom osobom i zagrlila ju.
U jednom trenutku, kako je moja ruka bila položena na trbuh te osobe (rak je bio u tom području), osjetila sam da bih, ako se jako skoncentriram, mogla pomoći toj osobi, izliječiti ju.
Pokušavala sam se „skoncentrirati“, ali nisam znala kako. Osjetila sam se bespomoćnom, kao da bih joj doista mogla pomoći, ali me u tome sprečava nedostatak nakakvog znanja.
Ali, znanja koje je meni nadohvat ruke, samo ne znam doprijeti do njega.

U tom je trenutku toj osobi bio dijagnosticiran rak u poodmaklom stadiju i dali su joj još nekoliko mjeseci života.
Živjela je još 4 godine nakon toga.
Ne želim tvrditi da sam ja na to utjecala (jer ipak je ta osoba primala kemoterapiju), ali to su činjenice.

Kada je ta osoba umrla, nisam osjećala veliku tugu, iako sam s njom bila jako bliska.
Osjećala sam da mi nedostaje i da mi nedostaju razgovori sa tom osobom, ali nekakvu duboku bol zbog njezine smrti nisam osjetila.
Također sam na pogrebu te osobe nekako znala da ona nije među nama, niti u našoj blizini, ali sam imala osjećaj da je to zapravo pozitivno i dobro.
Ne znam kao sam to znala, jednostavno sam osjećala.

Ovo bi uglavnom bila moja priča. Vjerojatno bih se mogla sjetiti još mnogočega što bi vrijedilo ovdje napisati, ali teško mi je sve to točno i kratko opisati.
Kada bih se još upustila u objašnjavanje nekih svojih stavova i razmišljanja o životu, smrti i općenito svrsi, napisala bih cijeli roman, pa se zato niti neću u to upuštati.

Ovo pišem iz razloga što mislim da konačno neke stvari mogu sa nekime podijeliti (makar i sa nepoznatim osobama), bez podsmjehivanja, izrugivanja ili jednostavno neshvaćanja.
Već samo to mi predstavlja svojevrsnu utjehu.

Sa ovom mojom pričom učinite što vas je volja. Možete ju objaviti ako želite, ali to nije glavni razlog zašto sam ju napisala.
Glavni je razlog taj što naprosto žudim za time da ipak nekamo pripadam i da nisam jedina i sama.

Započinjemo s meditacijom

Meditacija 8 minuta

Želim vam napomenuti samo da se učenje ove meditacije zasniva na knjizi Victora Davicha, kažu autora “Najboljeg vodiča kroz meditaciju”.
Zašto meditacija od 8 minuta?
- Uklapa se u svačiji životni stil, bezu obzira koliko je netko zaposlen.
- Čovjek počinje meditirati odmah i velika je vjerojatnost da neće odustati.
- Instrukcije za meditaciju su jednostavne i pouzdane i odmah izvedive za svakoga.
- Omogućuje svakome tko želi ući dublje u meditaciju, da to i učini.

Zašto je 8 minuta prava mjera?
- Nije dugo i neće utjecati na vaš životni stil i tjerati vas na promjene.
- Svatko, uključujući i vas, može odvojiti 8 minuta na dan za svoju dobrobit.
Počnite meditirati odmah!

Meditiranje je u biti vrlo jednostavno, ne morate brinuti ni o čemu, samo sjednite i krenite. Zapamtite, ovo nije nikakav test i nećete dobiti ocjenu i vidjeti ćete, ne postoji loš način meditiranja!

Osjetite meditaciju!

- Sjednite uspravno, angažirano a opušteno, kao da slušate svog najdražeg prijatelja.
- Dozvolite svojim kapcima da se sklope (zatvorite oči).
- Duboko udahnite, zadržite dah nekoliko sekundi i samo ispustite zrak.
- Dozvolite svom disanju da se regulira na svoj prirodan način, ne forsirajte ništa.
- Obratite pažnju na mjesto gdje najjače osjećate svoj dah, to može biti vaša dijafragma, prsa ili baš ispod nosnica, ne postoji pogrešno mjesto.
- Obratite pažnju na svoj dah s tog mjesta u slijedećih 5 udaha/izdaha.
- Otvorite oči.

Čestitam! Uspjeli ste! Sad ste meditant.
Nije bilo teško, zar ne? Nije ništa strašno ili nešto što vi ne možete, zapravo, meditacija je upravo nešto suprotno: najprirodnija stvar na svijetu.
Jeste li spremni činiti nešto tako jednostavno i ugodno a samo 8 minuta na dan?
Sigurno da jeste, čim čitate ove retke, nešto vas privlači meditaciji i nastavljajući pratiti učenje o meditaciji, saznati ćete što je to.
Lagano vježbajte i uskoro slijedi pravi početak meditacije!

Napominjem da je svakodnevno od 18:30 CET na Radio TV Tišini na programu muzika za meditaciju i iscjeljivanje.

Zašto uopće meditiriati?

Svrha meditacije je učiniti um smirenim. Ako nam je um miran, biti ćemo oslobođeni briga i mentalnih problema, tako ćemo moći osjetiti pravu sreću. No ako naš um nije smiren, biti će nam vrlo teško postići sreću, čak i ako živimo u vrlo dobrim uvjetima (materijalnom bogatstvu). Ako prakticiramo meditaciju, naš um će s vremenom postajati sve smireniji, a mi ćemo iskusiti sreću u sve čišćem obliku.

Inače nam je teško kontrolirati um, čini nam se kao da je naš um balon na vjetru, nošen na sve strane, ovisno o okolnostima. Ako je sve dobro, naš um je sretan, ali ako okrene na loše, odmah smo nesretni. Kako ne možemo uvijek imati sve što želimo i kako je neizbježno da se razdvojimo od dragih nam osoba i stvari, ta mentalna ovisnost samo nam izaziva bol.

Takva fluktuacija raspoloženja događa se stoga što smo tijesno povezani sa vanjskim situacijama. Mi smo poput djece koja rade kule u pijesku i oduševljena su nakon što je naprave, ali su ljuta nakon što tu kulu val razruši. Prakticirajući meditaciju, stvaramo svoj unutarnji svemir i čistoću koja nam omogućuje da kontroliramo svoj um, bez obzira na vanjske okolnosti. S vremenom razvijamo mentalnu ravnotežu i stvaramo sreću u umu, umjesto nebalansiranog uma koji oscilira između extrema u uzbuđenjima ili razočarenjima.
Ako prakticiramo meditaciju sistematično, s vremenom ćemo moći iskorijeniti iz našeg uma sve zablude koje su uzročnici naših problema i patnji. Na taj način doći ćemo do doživljaja unutarnjeg mira, poznatog kao “oslobođenje” ili “nirvana”. Nakon toga, dan za danom, doživljavati ćemo samo mir i sreću.

Što je to meditacija?

Ako pođete liječniku zbog problema uzrokovanih stresom, on će vam preporučiti meditaciju kao odličan način za opuštanje i borbu protiv stresa. To će vas neminovno dovesti do dva problema, prvi je gdje naći najbolje upute o tome kako meditirati, a drugi je razumjeti što to meditacija u stvari jest. Dolaskom na ovu stranicu, riješili ste oba problema.

Meditacija je proces u tri koraka, koji vode svjesnosti koja donosi mir, čistoću i blaženstvo.
Gledajući objektivno, naše inače “normalno” stanje uma, prilično je abnormalno. Primamo razne informacije i podražaje na koje reagiramo nekontrolirano, i mislimo kako imamo sve pod kontrolom. Skačemo s jedne misli na drugu, a s time se javljaju razne emocionalne i fizičke reakcije. Ista misao može nam donijeti dijametralno suprotne reakcije u različito vrijeme, npr. možemo vidjeti psa koji u nama budi lijepe misli i osjećaje, jer nas podsjeća na našeg ljubimca kojeg smo obožavali i mazili. SUprotno isti taj pas može u nama izazvati strah od ugriza i paniku.

Druga ilustracija pokazuje koncentraciju, što je prvi korak u meditaciji i početak kontrole nad umom, a s time i nad životom. Postupak je varljivo jednostavan i izgleda kao da će biti lako izvodljivo, ali postoje neki zadaci koji su ipak malo teži. Zamisao je fokusirati se na neki objekt ili subjekt i ne obraćati pažnju na ništa drugo.
Primjer, fokusirati se na ljubav. Započnite tako da se opustite, sjednite u udobnu poziciju, umirite svoje osjećaje i ponavljajte riječ “ljubav” s dugim vvvvvv. Problem je u tome što vam je um gazda cijeli život i neće olako prepustiti svoj položaj, da bi vas prevario, vaš um će vam skretati pažnju na druge stvari, npr. na kolače ili nešto što inače volite, samo da vas natjera da odustanete i krenete raditi nešto što je “njemu” po volji.
Najvažnije je da shvatite da je to samo pokušaj ovladavanja uma vama i da se vratite objektu svoje meditacije. Koncentracija je vrijedna, oslobađa i blagoslov je.
Treća ilustracija koja opisuje meditaciju. Ovje imamo nepomućenu pažnju. Klasična razlika između meditacije i koncentracije može se opisati u primjeru lijevanja iz boce u bokal. U početku ulje kaplje kap po kap, to je koncentracija, a onda kad ulje poteče mlazom, to je meditacija. AKo bolje proučite proces, primijetiti će te da dok ulje kaplje kap po kap, svaka kap izaziva bljesak, a bljesak svake kapi je prekid koncentracije, dok jednom kad počne teći mlaz, one ide neprekidno i pažnja posvećena objektu meditacije je sve dublja i dublja, bez napora i spontana. Tako stječemo pravo znanje o objektu koji predstavlja sebe samog.
Koristeći se ljubavlju, koncentrirati će te se na ljubav, tada biste mogli zateći svoj um nafilan mislima o ljubavi, raznim vrstama ljubavi. Sve vezano uz ljubav može doći u vaš um. Kako je sve u univerzumu relativno svemu, tako vas i vaša meditacija na “ljubav”, može povezati sa svačime.
U ovoj točki, ostvaruje se jedinstvo objekta vaše meditacije i vašeg uma. To je stanje kontemplacije i to je najviše stanje svijesti, gdje smo najčešće svijesni samo svog tijela i duha i smatramo se odvojenim od ostalog svijeta, sa iskustvom kontemplacije postajemo svijesni svemira i znamo da smo njegov dio i shvaćamo da s njime činimo cjelinu. To je realizacija Kozmičke Svijesti. Naše je pravo da spoznamo Istinu, Svjesnost i Blagoslov, što je naša vanjska istinska priroda. To opravdava potrebu da naučimo meditirati i da meditacija postane važan dio u našim životima.

Pokrenut internet radio, Tišina

Nakon malo premišljanja, odlučio sam pokrenuti internet radio. Malo iz zabave,, a malo zato da bi njime mogao prenijeti neka znanja. Prvo što želim učiniti pomoću radija je “Online škola meditacije”. Mnogi su mi se od vas žalili emailom kako im je teško meditirati jer je to zahtjevno, predugo traje i ne mogu se skoncentrirati. E pa imam riješenje i za to. Postoji meditacija od 8 minuta, za nju nitko ne može reći da je preduga i da mu je to tlaka, dakle očekujte uskoro seriju napisa o meditaciji kao i glazbenu podlogu za meditaciju i eventualno moje radio vođenje kroz meditaciju. Nadam se samo da nakon toga više neće biti priče o predugim i prenapornim meditacijama. Toliko za sada, a sad možete uživati u muzici na Radio Tišini, za slušanje trebate imati neki od slijedećih playera: Winamp, VLC (preporučam) ili KMP. Ikonu za radio imate i u desnoj kolumni bloga, s nacrtanim playerima.