Način postoji! Još jedna priča.

Ne znam kako poceti ni odakle.  Mozda bi bilo najjednostavnije kad bi samo kopirala sve vase price jer se jako malo razlikuju od moje. Rijesila sam test o boji aure, kao primarna boja ispala mi je boja kristala(35), a kao sekundarna plava(33).

Ne mogu vam opisati kako sam se osjecala kad sam procitala sve vase price, kad sam vidjela da postoje ljudi kao sto sam ja. I ja sam imala relativno tezak zivot. Ostala sam bez majke sa 6 godina, otac se poslije ponovno oženio. Ja u toj obitelji nikada nisam mogla funkcionirati, iako su se svi trudili da odnosi budu sto bolji. Uglavnom, na neki nacin sam samu sebe odgojila, sama sam prolazila kroz najteze situacije u zivotu. Otac mi se posvetio koliko je mogao ali mislim da to nije bilo dovoljno. Nikad njega nisam krivila zbog toga niti sam zalila samu sebe zbog toga sto sam ostala bez majke, te što sam sama sve morala prolazit. Kao da sam shvacala zbog cega je sve to tako kako je i da to jednostavno mora biti tako. Kod kuce bi se zatvarala u sobu, komunikacija sa ukucanima bila je jako oskudna. Zbog toga me moji opisuju kao jako „tešku“ osobu sa kojom se tesko izađe na kraj. Ja sam svjesna da sam „teška“ osoba ali sam uvijek smatrala da sam ja posebnija od ostalih i da me oni ne razumiju. Ponekada bi se osjecala kao da ne pripadam među njih, kao da sam sam sa nekog drugog mjesta. Kao dijete mislila sam o sebi da sam sa nekog drugog planeta. Vani, sa društvom, bila sam potpuno druga krajnost, vesela, pozitivna, omiljena u drustvu. Dok sam bila u školi, učila sam tek toliko da navucem pozitivnu ocjenu. Doma bi proucavala sve misticne, nadnaravne stvari i to je jedino sto me zanimalo. Naporni su mi svi međuljudski odnosi koji se forsiraju, npr. obiteljski ruckovi. Moji mi zbog toga uvijek prigovaraju, i ponekada se osjecam lose zbog toga ali protiv toga ne mogu. Osjecam se kao crna ovca. Nisam nikada o sebi mislila kao o nekome posebnom, naprotiv. Uvijek sam mislila da sam cudna jer se nisam mogla potpuno uklopit u svakodnevnicu, razgovori između mojih prijateljica o „zenskim stvarima“ kao sto su sminka, odjeca izlasci bili su mi dosadni i smatrala sam to glupim i primitivnim. Čak bi mislila da sam bolja od njih i da funkcioniram na nekoj vecoj intelkektualnoj razini. I zbog toga sam se osjecala jako lose. Nisam htjela mislit tako o sebi a ni o njima. Al taj je osjecaj jednostavno uvijek prisutan. Izlasci vani bili su za mene nepotrebni i naporni i takodjer sam smatrala da sam ja bolja od svih onih koji izlaze subotom, opijaju se i kojima je jedini cilj dobro izgledati. Neznam kojim rijecima bi opisala taj osjecaj, kao da znam nekakvu tajnu, kao da posjedujem nesto sto me cini boljom od ostalih. Uvijek sam imala osjecaj da stvari razumijem bolje od ostalih, te da sam posebnija po necemu od prijatelja, rodbine. Znala sam da je u meni nesto sto mora jednog dana izaci. Neznam kako drukcije da opisem taj osjecaj. Ponekada me strasno zaboli zbog toga sto me ne shvacaju ali ubrzo se u meni javi onaj osjecaj kao da ja znam nesto sto oni ne znaju, kao da sam naprednija od njih i da to sto me ne shvacaju mora biti tako. Kao dijete puno sam mastala, to me ispunjavalo. I danas mi je tako. Obozavam mastati, bilo kod kuce, na poslu, dok setam, kad sam sama ili u drustvu. Jednostavno se izgubim u svojim mastarijma.Cesto reagiram i razmisljam na nacin svojstven djetetu. Volim u svim ljudima traziti samo ono najbolje. Osjecam tuđu negativnu energiju ili netrpeljivost između osoba. To me rastuzuje. Preemotivno dozivljavam svaku nesrecu za koju cujem, svaku tuznu ljudsku sudbinu, svaku tuznu scenu koju vidim. Jednostavno osjecam tuđu bol i tugu kao da se događa meni. Zbog toga izbjegavam vijesti na tv-u, ne citam previse novine, horore jedva prozvacem. Gledam dokumentarce i glupave humoristice serije koje me na neki nacin opustaju. Obozavam prirodu, zivotinje. Najsretnija sam kada sjednim ispred kuce, okruzena prirodom i sve sto vidim je nebo i more. Onda osjecam predivan unutarnji mir. Zivotinje me ispunjavaju srecom, sama pomisao na neku macu, psica izazove suze u meni, ne mogu to opisat. Uzasno me zaboli kada netko kaze da ne voli zivitinje. Prva reakcija su suze, koje pokusam sakriti iz razloga da ne bi mislili da sam luda( iako sama ponekada to mislim), zatim neopisiva tuga koja me drzi dosta dugo. Osjecam se predivno kada nekome pomognem. Nista na svijetu me ne ispunjava kao osjecaj da cinim dobro, da nekom pomazem na bilo kakav nacin. Zelim pomagati, lijeciti ljude. Zelim da se svi osjecaju kao ja, da upoznaju Boga na nacin na koji ga ja dozivljavam, zelim ispraviti razmisljanja o Bogu koja nam je Crkva nametnula. Želim da svi znaju da zaslužuju samo najbolje i da bi svi trebali biti sretni . Grozno se osjecam u drustvu osoba koje tracaju. Imam osjecaj kao da te osobe iscrpe svu moju energiju, pobiju sve lijepe osjecaje u meni. Zato nastojim izbjeci takve situacije Mrzim svade. Umaraju me, crpe svu energiju iz mene .Kada se posvađam sa ocem( sa njime se najcesce svadjam, mozda zato sto smo slicni), osjecam se neopisivo lose i placem ali samo iz razloga sto znam kako se on osjeca nakon nas svade, uzasno mi je zao njega. Ponekada u komunikaciji sa drugima ne zelim reci ono sto stvarno mislim i ne reagiram onako kako mislim da bi trebala nego onako kako osjetim da ta osoba zeli, iz razloga da izbjegnem sukobe ili da udovoljim toj osobi, da ona bude sretna. Nakoj određenog vremena provedenog sa određen osobom, pocnem se ponasat kao ta osoba, jednostavno kao da pokupim osobine te osobe. Uglavnom su to pozitivne osobine ali nekada zanju biti i negativne.Imam osjecaj da sam, gledajuci televiziju, kreirala sam svoju osobnost kroz likove u filmovima i serijama, gdje sam uzimala samo one najbolje osobine. Zbog toga sam se cesto lose osjecala, te sam mislila kako nemam svoje „ja“, svoju osobnost. Onda sam procitala da su to zapravo osobine kristalne aure, da ta aura jednostavno „kupi“osjecaje osoba koje su nam u blizini te se osobe sa kristalnom aurom pocnu ponasati kao da druga osoba. Mislim da tesko ostvarim komunikaciju sa osobama u nekom novom drustvu. Mozda zbog toga sto smatram da razgovori izmedju osoba koje su se tek upoznale ne moze biti nego povrsan a ja bjezim od takvih razgovora. Zato se cesto drzim po strani. Mozak mi radi non-stop, to nije normalno. Stalno razmisljam o necemu, glupostima, bitnim stvarima. Radi ko navijen. Svi koji me poznaju znaju to i svi mi zbog toga prigovaraju. Neznam da li sam indigo ili kistalno dijete, zbog boje aure koja mi je ispala i zbog osobina koje posjedujem, mozda bi mogla biti. Mozda sam samo preemotivna i prepazljiva osoba.  Postoji li nacin da se to provjeri?

Njena priča

Ona ima 19 godina i postoji mogućnost da je Indigo dijete.  Savjet: pokušaj riješiti test na ovom blogu, a ako ne budeš zadovoljna s testom, odi u Indigo udrugu ili pak na neki od sajmova ezoterike i snimi auru. Slijedi priča:

Temom indigo djece počela sam se baviti prije dva tjedna, budući da sam morala napisati seminar na tu temu. Upisala sam pedagogiju i zaista to je jedna od najdivnijih stvari koje sam u životu učinila. Ponekad se osjećam drugačijom, čudnijom…Nisam poput ostalih ljudi. Ne mogu se uklopiti u ničije stavove, iako sam omiljena u društvu…Ponekad se osjećam kao da ne pripadam ovdje, kao da ovo nije svijet za mene. Ono što osjećam je da je ovaj svijet, svijet pun boli, patnje, tuge…osjećam svu tu negativnu energiju…Ponekad u razgovorima osjetim da ljudi nemogu biti jako bliski, osjetim njihovu distancu i njihovo nerazumijevanje, i to me odmah odbije od njih. Osjećam kao da pričam i osjećam sasvim drukčije od većine ljudi. Ponekad mi je teško jer osjećam kako drugi ljudi pate…osjetim njihove osjećaje, njihovu bol…ponekad me toliko boli, da osjetim bol, ali jako bol u području srca, kao da me nešto davi, kao da umirem…toliko su ti osjećaji jaki. Moj tata je jako bolestan, i općenito jako nezadovoljan u životu. Ja toga čovjeka ne mogu pogledati u oči, jer istog bi trena počela plakati. I to svaki put kada ga pogledam. Ali taj plač nije tih, tužan, to je plač prilikom kojeg osjećam da ću ispustiti dušu. Ne mogu vidjeti kako ljudi pate, ne mogu. To me previše boli. Kada me netko povrijedi, a krivo mu je osjećam njegovu bol. Jednom me otac udario, a ja sam toliko plakala jer sam znala kako se on tad osjeća. Ne mogu gledati televiziju, nikad u životu nisam pogledala horor film. Ne mogu vidjeti da netko plače. Imam tešku obitelj. Ja sam na fakultetu, ali mojim sestrama nije lako. Znam to i ne mogu podnijeti da ispuste ijednu suzu. Starija sestra je ponekad gruba, svi mi kažu da uzvratim isto, ali ja ne mogu. Volim sve ljude, i često me ljuti što se ljudi povrijeđuju. Često se uznemirim kad se netko dere. Htjela bih svima pomoći. Prije otprilike dvije godine dešavale su mi se jako čudne stvari. Osjećala sam se veoma čudno, kao da nisam upravljala sobom. Iz nikojeg razloga bila sam veoma tužna, neprestano sam plakala a nije bilo razloga za to. Imala sam osijećaj da je stalno netko samnom u prostoriji i da me promatra. Koliko god sam se trudila da izbacim to iz glave, to je bilo u sobi, što god to bilo. U sebi sam čula različite zle glasove. Jednostavno kao da nisam bila pri svijesti. Sanjala sam da mi se ukazje mrtav dječak, kojeg samo ja mogu vidjeti, a u snu sam se panično hvatala za ruke mojih roditelja i dečka i molila ih da me čuvaju. Slično se ponovilo i sa djevojčicom i drugim mrtvim ljudima. Jednom kada sam legla, osjetila sam da me nešto uhvatilo za rame i stresla sam se, no nije bilo nikoga, samo mi se u mislima pokazao plavi dečko, plavih očiju kojeg nikada nisam vidjela. Kada je moja mama za Božić žderala, pitala sam je što toliko jede, da nije trudna?!Drugi dan je otišla ginekologu, bila je trudna. Moj dečko pokušava već dvije godine položiti jedan predmet, no nikako. Sanjala sam kako ga je položio, i nakon par dana to se desilo. Nemam nikakve posebne sposobnosti, normalna sam cura, ali osjećam da sam tu sa razlogom. Osjećam da će svatko doživjeti trenutak kada će se osjećati otvorene duše kao što se i ja sada osjećam. Samo vjerujem da postoji dobro, i želim ući u raj gdje nema zla. I želim to za sve druge ljude. Pišem ovo jer me dečko nagovorio, budući da je htio saznati jesam li indigo dijete. Postoji li neki način kako se to može saznati? On je u to uvjeren, jer kaže da nikad u životu nije upoznao bolju osobu. Po svemu što zna, duboko vjeruje u to. Ja mislim da sam samo osjetljivija i duhovnija. Kako znati??? Ipak, biti indigo je veliki blagoslov ali i veliki teret, stoga je veliki blagoslov biti indigo djete. Molim Vas od svega srca i duše da mi nešto odgovorite. I neka su blagoslovljeni svi ljudi na Zemlji. Lijep pozdrav, i unaprijed od srca hvala.

Stop the massacre in Gaza!

Zaustavite pokolj u Gazi!

Treći tjedan je od kad je započela Izraelska vojna akcija protiv hamasa (barem oni tvrde da je protiv hamasa), a što svijet vidi? Vidi pokolj bespomoćne djece, bombardiranje škola i bolnica, UN ovih zaštićenih ciljeva, upotrebu municije s oslabljenim uranom, bijeli fosfor, sve zabranjeno internacionalnim zakonima,  ima li kraja?

Human rights groups say Israel is indiscriminately using white phosphorus in Gaza’s densely populated areas. When ignited, the chemical can burn the flesh off of a person, down to the bone. Israel says the use of white phosphorus is permitted under international law. Human rights groups say the use of the deadly chemical in wars is only legal in areas that are not densely populated by civilians and they are calling on Israel to stop using it in its assault on Gaza.

Gaza je ionako jedan ogromni konc logor, na ovaj način ionako napaćen palestinski narod, blokadom sa svih strana, je osuđen na smrt. Svjetska zajednica šuti, izuzev časnih pojedinaca, umjesto da poduzme mjere protiv agresora. Gdje je sad NATO, UN, EU, kako mogu mirno spavati gledajući pokolj nevine djece u Gazi?

Hamas je počinio ratne zločine protiv Izraelskih civila i to je neupitno, ali za to postoje zakoni i postoje drugačiji načini da se oni sprovedu nego što je ovakva akcija koja je definitivno u klasi genocida. Ima li Izrael pravo da na osnovu svojih patnji iz prošlosti, nanosi isto i gore zlo drugome narodu?

Dignite svoj glas protiv masakra u Gazi, pišite po blogovima i web stranicama, možda se glas internauta čuje jače od glasa tihih vođa država, koje znaju sankcionirati slabije, ali kad je pitanje o nekom moćnom, odjednom svi šute.

Raise your voice against the massacre in Gaza, put the pictures of slaughtered children on your blogs and websites, maybe that can help to stop the Israel war machinery in commiting that massacre.

Pokolj dupina na Farskim otocima

DANSKA – SRAMI SE!!!

Ovo jednostavno nisam mogao zanemariti. Želim da to vidi što više ljudi i da shvate da civilizacija nije to što čini čovjeka čovječnim već nešto drugo. Jer ovo se događa na Farskom otočju koje pripada Danskoj, jednoj od najciviliziranijih zemalja svijeta, članici Europske Unije. Ljudi kao da se igraju loveći i nemilosrdno ubijajući jadne, nemoćne i razigrane životinje, koje im čak i iz radoznalosti nedužno dolaze direktno na oružje.

zaljev obojen krvlju poklanih dupina

crveno more, krv masakriranih dupina

masakrirani dupini obojali su more u crveno

pokolj dupina nekome je zabava

dupini s izvađenom utrobom

masakr dupina

brutalno ubijanje dupina

masakrirani dupin

napad na dupina

Brutalni krvavi pokolj dupina, najinteligentnijih sisavaca, po mnogočemu sličnih čovjeku. Ovaj krvavi pokolj čine ljudi koji na taj način žele dokazati i pokazati kako su odrasli. Naprosto je nevjerojatno da nitko nije poduzeo ništa kako bi spriječio taj barbarizam protiv inteligentnih dupina, koji inače  imaju običaj prilaziti ljudima iz čiste radoznalosti. Neke tradicije se jednostavno moraju zaustaviti. STOP pokoljima svih vrsta

Još jedna priča

hm…početak je svaki težak…ali je početak!
od ranog djetinjstva pratili su me razni problemi, od razvoda roditelja do rata i maltretiranja
mojih vršnjaka. uvijek sam se osjećala kao višak i kao netko kome ovdje nije mjesto, pritom
na “ovdje” mislim svugdje, jer se nigdje nisam mogla naći. voljela sam biti sama, premda sam
doista
društvena osoba, samo sam uvijek pažljivo birala prijatelje.
od kad znam za sebe, uvijek sam vjerovala da ovo nije jedini svijet koji postoji. kao mala imala sam
izvantjelesno iskustvo i to je možda bio odlučujući trenutak u mom životu, jer od tad što
god da mi
kažu – ja nevjerujem dok se sama ne uvjerim. uvijek su me uvjeravali da postoji logično
objašnjenje za
moje iskustvo. al nitko me nikada nije uspio uvjeriti.
razdoblje puberteta sam vrlo teško prošla, danonoćno su me mučile suicidalne misli, ali iz
nekog razloga
uvijek mi je bilo žao to i napraviti premda sam mrzila svoj život jer nisam vidjela smisla u
životu kao
takvom. pokušala sam pronaći spas u crkvi, al kad sam se pokušala predati joj se potpuno i
biti uzoran katolik, jednostavno sam shvatila da to nije to što ja tražim, sve mi se to
učinilo kao hrpa licemjerja i maskiranja istine. tad sam odlučila potpuno napustiti crkvu, ali
ne i boga. počela sm proučavati druge religije i družiti se s ljudima različitih
vjeroispovijesti. čak sam se htjela ponovno krstiti i postati članom druge religije, ali
opet…u posljednji tren shvatim…to nije to što ja tražim…
premda sam uvijek bila odlična učenica, u srednjoj školi sam završila na popravcima,
razgovorima sa
raznoraznim školskim suradnicima, čak i policijskim inspektorima jer sam imala problema sa
drogom.
mrzila sam svoj život al ga nisam htjela prekinuti, i pronašla sam bijeg u drogi.
nakon 3-4 godine, moj je život krenuo u sasvim drugom smjeru. ponovno sam se povukla u samoću,
prestala
tražiti spas u religijama, opijatima i bježanju od same sebe…naprotiv, odlučila sam se
okrenuti sebi
ovaj puta. nakon kratkog vremena sam se uvjerila sa sam na pravom putu, jer moj se život sasvim
počeo mijenjati.
novi su ljudi dolazili u moj život, neke sam stare veze raskinula, a ovi ljudi koji su ostali uz
mene počeli su primjećivati promjene na meni, a nakon nekog vremena i sami mijenjati svoja
životna stajališta.
počele su mi se događati vrlo pozitvne stvari, i svaki dan sam osjećala božju prisutnost u
svom životu, a tako
je i danas.
samo…danas me muče sumnje u vlastiti zdrav razum. nekad mi se čini da neznam gdje sam, nekad
se jednostavno
ne želim truditi oko života ovdje jer znam da ovo nije naše jedino prebivalište i da je ovaj
svijet iluzija.-
a opet, želim ostaviti trag jer znam da sam s razlogom ovdje, isto kao i svi ostali.
samo što ja doista ne želim napustiti ovaj svijet prije nego pronađem svoju svrhu i zadatak
ovdje.
toliko me drže ta razmišljanja…gotovo svakodnevno čekam…trudim se saznati što je točno
to što ja trebam
napraviti…znam da će sve doći u svoje vrijeme, ali jednostavno – ja stalno iščekujem.
bojim se nekad da ću izgubiti zdrav razum dok to dočekam, jer gledajući život danas, i
svijet u kojem
ljudi žive osjećam gnušanje i jedini način na koji se vidim ovdje je taj da živim negdje u
šumi, među drvećem,
u prirodi daleko od buke i mobitela, televizije.
toliko sam postala preosjetljiva na utjecaje, počinjem se osjećati kao hodajuća antena.
ne podnosim umjetne izvore svjetlosti, jako me smetaju jake lampe, glasna televizija, vikanje, radio
i
reklame…a svaki dan sam bombardirana tim svim utjecajima i sve češće mislim da će mi glava
doslovno puknuti.
najdraži dio dana mi je večer jer se veselim odlasku na spavanje i gašenju tv, mobitela,
tišini u kući.
jedini je problem to što u mi je u zadnje vrijeme teže zaspati…
drago mi je da sam naišla na ovaj blog, stvarno me hrabri pomisao da nisam sama i da nisam luda!!!
voljela bih popričati sa što više ljudi sa sličnim iskustvima i razmišljanjima…
i da, na testu sam 35 bodova indigo, 29 kristal…

P.S.

Svi koji žele kontaktirati autoricu ove priče i razmijeniti mišljenja i iskustva s njom, mogu to preko e-mail adrese deadskinmask@net.hr